KULTURA PONAŠANJA PREMA DJECI

Islamski bonton




Djeca su jedan od najvažnijih plodova dunjaluckog života. Islam je njihovom razvoju i odgoju dao izuzetno važnu dimenziju. Kur'an i sunnet su precizno regulirali naše odnose spram generacija koje nas nasljeduju. Naš odnos prema djeci, onako kako ga definiraju islamski propisi, bice aktualiziran na sljedecim stranicama.




1. Društveni odgoj


Buduci da je svaki covjek, pa tako i dijete, društveno bice, posebnu pažnju treba obratiti na to kako dijete ukljuciti u društvo. Roditelj treba naci nacin kako da to uspješno ucini vec kada dijete pocne spoznavati svijet u kojem živi. Roditelji su dužni da djetetu pruže priliku za druženje i komuniciranje sa drugima. U tome su, svakako, najbolji uzori Allahov Poslanik, s.a.v.s, i prva generacija muslimana, koji su svoju djecu od samih pocetaka ukljucivali u društveni život, dajuci im priliku za dokazivanje i sticanje osjecaja odgovornosti.
Poslanik islama, s.a.v.s, podsticao je na druženje djece sa starijima, kako bi saznavali novo i sticali dragocjena iskustva.


Prva generacija muslimana to je ozbiljno shvatila. Ilustrativan je primjer Omerovog, r.a, sina Abdullaha, koji je redovno posjecivao džamiju i skupove starijih, iako je tada imao samo pet godina. Jednom prilikom, kako bilježe Buhari i Muslim, prisustvovao je Vjerovjesnikovom, s.a.v.s, predavanju u kojem je on upitao ashabe: «Ima jedno stablo ciji listovi ne opadaju, a slicno je muslimanu: koje je to stablo?» Ljudi su pomišljali na pustinjska stabla, a Abdullah kaže: «Palo mi je napamet da je to palma. Htio sam to spomenuti, medutim, vidio sam tu starije ashabe, pa sam se ustegnuo od odgovora. Nakon njihove šutnje, Vjerovjesnik, s.a.v.s, je rekao: «To je palma.» Spomenuo sam to svome ocu, veli dalje Abdullah, na što mi je on rekao: «Da si rekao: Palma, volio sam nego to i to!» 




U Mudžahidovoj predaji, pored ostalog, stoji: «Htio sam da kažem, ali sam se ustrucavao zato što sam bio najmladi od prisutnih!», a u Nafi'ovoj predaji: «Primijetio sam Ebu Bekra i Omera, koji ne progovaraju, pa sam se i ja ustrucavao nešto reci.» U Ibn Hibbanovoj predaji stoji da je Omer, r.a, kada je saznao da je njegov sin znao odgovor na to pitanje, rekao: «Da si odgovorio, volio sam to nego citavo krdo najboljih deva!». 
Pogledajte pronicljivost Omerovog sina 'Abdullaha, r.a, koji sa pet godina dobro razlucuje kada i gdje treba šta reci. Uocavate li njegove intelektualne kvalitete vec u toj dobi, ali i vanredni osjecaj za kulturu ponašanja u društvu?! To je, izmedu ostalog, posljedica ukljucivanja djeteta u život zajednice, nakon prethodne pripreme u roditeljskom domu. 




Miješanje djece sa starijima, kao i miješanje muške i ženske djece omogucava da se vec od malih nogu djeca upoznaju i da se tako pripremaju za brak koji ih ceka. Vec kao djeca uocavaju medusobne kvalitete a roditelji, imajuci priliku komunicirati s tom djecom, primjecuju njihove posebnosti i preporucuju, kada njihova djeca porastu, vjencanje s osobama koje imaju te kvalitete, što ce uveliko doprinijeti stabilnosti buduceg braka i njegovoj harmoniji. Tako Abdu-r-Rezzak prenosi predaju Omera, r.a, koji je podsticao na medusobno vidanje male djece, kako bi se djeca upoznala i kako bi se želja za brakom, u takvim slucajevima, razvila vec u djetinjstvu. 




Vjerovjesnik, s.a.v.s, cesto je djecu slao drugima zbog neke potrebe. To nije sigurno cinio zbog same potrebe, nego, ocito je, i zbog samog oslobadanja djece u komuniciranju s drugima, sticanje osjecaja odgovornosti i, nadasve, ukazivanje povjerenja djetetu. Sve to utice na pravilan razvoj, osamostaljivanje djeteta i omogucava da dijete stekne potrebnu sigurnost u sebe i svoje kvalitete. 
Brojni su hadisi Allahovog Poslanika, s.a.v.s, spomenuti u razlicitim hadiskim zbirkama koji govore o potrebi ukljucivanja djece u društveni život. Išcitavajuci hadiske zbirke dolazimo do brojnih saznanja o Poslanikovom, s.a.v.s, nazivanju selama djeci i podsticanju djece na nazivanje selama, kako bi se i na taj nacin djeca osjecala ravnopravnim u društvu starijih. 
Ako se prisjetimo njegove posjete bolesnoj djeci, razumijemo da im je htio dati do znanja da su i oni važni cinioci društva i da predstavljaju dio sveukupnog društvenog sistema, što im je davalo puninu i sigurnost u same sebe.




Odgoj u sferi ahlaka


Kultura ponašanja ili lijep ahlak jedan je od najbitnijih elemenata u slucaju djeteta. Na pocetku ovog teksta citiran je Poslanikov, s.a.v.s, hadis koji preferira odgoj djeteta nad dijeljenjem sadake, što tom segmentu daje posebnu vrijednost i ukazuje na njegov vanredni znacaj. Otuda je 'Ali b. el-Medini rekao: «Nasljedivanje odgoja u slucaju djeteta bolje je od njegovog nasljedivanja imetka, jer odgojem se stice i cuva imetak, cast i bratska ljubav i pravi se idealna sinteza izmedu dunjaluckog i ahiretskog dobra!» 
Enes b. Malik, r.a, prenosi hadis u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s, istice: «Budite plemeniti prema vašoj djeci i uljepšajte njihov odgoj!» 


Vjerovjesnik, s.a.v.s, koristio je svaku priliku da pouci djecu pravilnom ponašanju i lijepom odnosu spram roditelja, što i mi trebamo itekako koristiti. Tako Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, vidio jednog covjeka sa djecakom, pa je pitao djecaka, ko je taj covjek, na što mu je djecak odgovorio da je to njegov otac. Onda ga je Allahov Poslanik, s.a.v.s, posavjetovao: «Ne idi ispred njega, ne izlaži ga pogrdama, ne sjedaj prije njega i ne zovi ga imenom!» Imam Nevevi, na temelju te predaje smatra da je oca, ucitelja i šejha zabranjeno nazivati njihovim imenima. 




Uciti djecu respektirati starije i ucenije obaveza je proistekla iz samog ucenja islama. Allahov Poslanik, s.a.v.s, podvlaci u hadisu koji prenosi Enes b. Malik, r.a: «Nije naš onaj koji nema sažaljenja prema mladima i poštovanja prema starijima!». U jednoj predaji se dodaje još i: «ko ne respektira naše ucene!». 
Cak se respekt prema ucenim preferira u odnosu i na same roditelje, kao što potcrtava Jahja b. Mu'az: «Uceni ljudi su milostiviji u ummetu Muhammedovom, a.s, od samih oceva i majki!». Na upit: «A kako to?», odgovorio je: «Ocevi i majke cuvaju svoju djecu da ne odu u dunjalucku vatru i sprže se, dok ih uceni ljudi odvracaju od ahiretske vatre koja je daleko žešca!». 


Allahov Poslanik, s.a.v.s, je kroz svoju dvadesettrogodišnju poslanicku misiju preporucio nacin ponašanja naše djece, kako bi vremenom dosegla nivo vjernika kakav se od njih ocekuje. Tako nas Poslanik islama, s.a.v.s, poucava kako cemo djecu navikavati da poštuju stariju bracu i da je najstariji brat na mjestu oca; nacin traženja dozvole prilikom ulaska u kucu, a posebno traženja dozvole od roditelja u tri vremenska intervala: prije zore, nakon podne-namaza i poslije jacija-namaza, kada se odjeca odlaže; zatim nacin i postupak u vezi s konzumiranjem jela i pica, i dr.




Treba se posebno truditi da razvijamo i njegujemo osjecaj naše djece za istinom, pravdom, povjerenjem i drugim moralnim osobinama koje bi trebalo da ih krase. Poslanik, s.a.v.s, te osobine razvijao je kod djece i podsticao roditelje da ih njeguju i osnažuju. Otuda, treba upozoriti svakoga ko djeci, makar i u šali laže, da to ne cini, jer ih privikava na tu lošu osobinu. Zbog toga se ne može djetetu nešto obecati a ne izvršiti, kao što mnogi od nas rade. Cesto ljudi kažu djetetu, ako to i to ucini, ili, ako prode s odlicnim uspjehom u školi, da ce mu kupiti odredenu stvar, pa kada dijete ispuni svoju zadacu, oni zanemare svoje obecanje. U hadisu Ebu Hurejre, r.a, Poslanik, s.a.v.s, to jasno zabranjuje: «Ko kaže svom djetetu dodi dacu ti, a ne dadne mu, upisace mu se u laž!». 




Odgoj u emocionalnoj i sentimentalnoj sferi


Period djetinjstva je period prefinjene osjecajnosti i sentimentalnosti. Zbog toga treba posebnu pažnju pokloniti tom segmentu djecijeg života. Naravno, opet nam je uzor Allahov Poslanik, s.a.v.s, koji je na perfektan nacin pokazao kako da pridemo našoj djeci, na koji nacin da probudimo njihove emocije i kako da razvijamo tu tanahnu, prefinjenu sentimentalnost u njihovim mladim bicima.
Brojne su predaje u kojima se govori da se Vjerovjesnik, s.a.v.s, volio igrati sa djecom, a posebno sa svoja dva unuka Hasanom i Husejnom, r.a. Njegova pažnja prema njima bila je tolika da ne bi sa sedžde ustajao sve dok oni ne bi ustali sa njegove glave. 


Dijete treba da osjeti da ga volimo. To se ogleda i u našem lijepom odnosu spram njega. Pogrešna je praksa nekih naših ljudi koji tvrde da su samo svoju djecu ljubili na spavanju. Nikada to nisu cinili kada su djeca bila budna. Ili nisu ih ljubili pred svojim roditeljima. Naprotiv, djetetu treba poklanjati pažnju i kada je samo, ali i pred drugima. Najbolja potvrda za to je autentican hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koji prenosi Ebu Hurejre, r.a, da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, ljubio svoga unuka Hasana, r.a, u prisustvu El-Akre'a b. Jabisa et-Temimija, r.a, koji mu je, vidjevši taj cin, prigovorio, rekavši: «Ja, uistinu, imam desetoro djece i nikada ni jedno nisam poljubio!» Allahov Poslanik, s.a.v.s, ga je zacudeno pogledao i rekao mu: «Ko nema samilosti, ni njemu se nece smilovati!» , aludirajuci na naš lijep, samilostan odnos spram najmladih.
Koliko je naš Poslanik, s.a.v.s, vodio racuna da ne povrijedi i ucvili ni jedno dijete, najbolje ilustrira primjer koji iznosi poznati ashab Enes b. Malik, r.a, kada je njegov mladi brat 'Umejr, igravši se sa pticom, usmrtio je, a Vjerovjesnik, s.a.v.s, primjetivši njegovu tugu, obrati mu se: «Ja Eba 'Umjer, ma fe'ale-n-nugajr!»/ «Ebu 'Umjere, šta uradi mala ptica?» 




Ocito je da bismo mi, vjerovatno, kritikovali tog djecaka i, možda, ga kaznili za ono što je ucinio. Djecaku je dosta bilo dosta boli što mu je ptica uginula, pa bi mu još trebala i naša lekcija?! Pogledajmo Poslanikov, s.a.v.s, postupak i njegovo ophodenje s tim djecakom, koga je pokušao razveseliti i unijeti veliku dozu nade i utjehe u njegovo srce. To je mogao uciniti jedino najveci pedagog svih vremena, u koga se i mi trebamo ugledati u postupcima prema svojoj djeci, kako ne bismo povrijedili njihove osjecaje i kako bi, slijedeci Poslanika, s.a.v.s, ulili radost u njihova, nekada, rastužena srca!
Koliko je Vjerovjesnik, s.a.v.s, vodio racuna o najmladim naraštajima i njihovim osjecanjima vidimo na brojnim primjerima iz njegove životne prakse. Hadiske zbirke navode predaje u kojima se govori da je Poslanik, s.a.v.s, prvo najmladoj djeci dijelio od plodova koji bi sazreli, zatim da je nagradivao i one koji bi u trcanju pobijedili i one koji bi izgubili, kako se ni oni ne bi razocarali i nije pravio razliku medu djecom: muškom i ženskom, a posebno je bio pažljiv prema jetimima, kako bi im nadoknadio izgubljene roditelje. 
Slijedeci Poslanika, s.a.v.s, na ovaj nacin, mi bismo izbjegli frustracije kod djece i ona bi se, ocito je, razvijala na miran i dostojanstven nacin.




Intelektualni odgoj


Nijedna religija ili ideologija u povijesti ljudskog roda nije više isticala i afirmirala znanje i intelektualno sazrijevanje nego što je to cinio islam. Allah Uzvišeni sa prvim ajetom objavljenim Poslaniku islama, Muhammedu, s.a.v.s, jasno podvlaci tu posebnu karakteristiku islama, kojom se on distancira od svih predašnjih religija i ucenja. Razlika, po islamu, izmedu vjernika koji znaju i onih koji ne znaju je nemjerljiva. 
'Abdullah b. 'Abbas, r.a, tumaceci kur'anski ajet: «Allah ce na visoke stepene uzdignuti one medu vama koji vjeruju i kojima je dato znanje!», kaže: «Uceni imaju prednost sedam stotina stepeni nad pobožnim koji nisu uceni, a razmak izmedu dva stepena je pet stotina godina!» 


Analizirajuci kur'anske ajete i hadise Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koji tretiraju ovu oblast, dolazimo do nepobitnih dokaza da islam posebnu pažnju pridaje ovom segmentu, pa, otuda, roditelji moraju naci nacina da od najranijih trenutaka djecijeg života uliju u njihovu svijest želju za znanjem, istraživanjem, razmišljanjem i meditiranjem. Roditelji moraju svoje dijete navikavati da pripada jednoj od tri grupe ljude, kako se ne bi uvrstilo u cetvrtu grupu, koja ce nastradati i na ovom i na onom svijetu, upravo onako kako navodi Halil b. Ahmed. On kaže: «Cetiri su vrste ljudi: 


covjek koji zna i zna da zna, on je ucen, pa ga slijedite; covjek koji zna a ne zna da zna, on je u nemaru(snu), probudite ga; covjek koji ne zna a zna da ne zna, on je taj koji traži uputu i znanje, uputite ga i covjek koji ne zna a ne zna da ne zna, taj je ludak, klonite ga se!» 
Znanje se, po ucenju islama, ne dijeli na islamsko i neislamsko. Svako znanje koje afirmira istinu i koje upucuje na Allaha kao tvorca svemira i sve nas je islamsko znanje. 
Zbog toga ce roditelj ispitivati afinitet djeteta spram odredene oblasti, pa kada utvrdi koja oblast najviše odgovara njegovom djetetu, usmjerice ga tim pravcem.
Ucenje stranih jezika je islamom preporuceno, jer se na taj nacin dolazi do novih saznanja, informacija i komunikacija, što je preduvjet da se islam, kao univerzalna Allahova rijec i posljednja verzija Allahove objave, dostavi ljudima. Bez poznavanja stranih jezika misionarska crta islama bi poprilicno izblijedila. Poslanik islama, s.a.v.s, je, otuda, naredio Zejd b. Sabitu, r.a, da nauci hebrejski jezik, da bi Vjerovjesnik, s.a.v.s, mogao s njima korespondirati i pojašnjavati im temeljne smjernice islama. 




Ako u našem djetetu razvijemo svijest o potrebi permanentnog ucenja, tako da se ono nikada ne zadovolji do tada naucenim, napravili smo korak vrijedan pohvale u njegovom uzrastanju, jer Sufjan b. 'Ujejne, veliki islamski ucenjak, upozorava: «Covjek je ucen sve dok saznaje i uci, a cim bude ubijeden da zna i da ne treba dalje uciti, postaje neznalica!» 




Tjelesni odgoj


Tjelesni odgoj ima, takode, poseban znacaj u životu djeteta. Allah Plemeniti djeci je omilio igru, jer se u igri dijete dokazuje, jaca i razvija. Igranjem se dijete relaksira, pa ce mu igra, nakon ucenja u mektebu ili školi, omoguciti odmor i dati novu snagu i poticaj, a zabrana igranja i stalno opterecivanje samo ucenjem, kako smatra Imam Gazali, smanjuje oštroumnost i umanjuje volju za ucenjem. 
Analizom Poslanikovih, s.a.v.s, hadisa dolazimo do nepobitnih argumenata o njegoovm podsticaju na jacanju djecijeg tijela i konstrukcije, a to vidimo kroz cetiri elementa:




Plivanje, gadanje i jahanje


Poslanik islama, s.a.v.s, podsticao je da djecu ucimo onome što je korisno. Pa cak i kada se igraju ili se bave nekim hobijem, to treba da bude korisno za njihov razvoj i društvo u kome žive. Otuda u jednoj merfu'-predaji koju prenosi Sa'd b. ebi Vekkas, r.a, stoji: «Vježbajte gadanje, jer je to dobro ili: vaš najbolji hobi, a u drugoj predaji: vaša najbolja igra!» 
Imam Taberani i hafiz Munziri navode dobru predaju u kojoj Allahov Poslanik, s.a.v.s, jasno naglašava: «Sve izlazi iz okvira zikra/spominjanja Allaha, izuzev cetiri stvari: covjekovo precizno gadanje, dresiranje i pripremanje konja, zabavljanje i igranje sa svojom porodicom i ucenje plivanja!» 
Vjerovjesnik, s.a.v.s, je prolazeci pored omladinaca koji su vježbali gadanje, kako prenosi Seleme b. el-Akve'a, r.a, rekao: «Gadajte, sinovi Isma'ilovi, jer vaš otac je bio strijelac!» 




Sportska natjecanja medu djecom


Treba organizirati natjecanja medu djecom, kako bismo razvijali njihove mogucnosti i želju za pobjedom. To je Allahov Poslanik, s.a.v.s, cinio, želeci unijeti takmicarsku atmosferu medu djecu. Tako 'Abdullah b. Haris, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, poredao 'Abdullaha, 'Ubejdullaha i druge 'Abbasove, r.a, sinove, rekavši im: «Ko prvi stigne do mene, dobice to i to!». Kada bi stigli do cilja, sjedali su mu na leda i grudi, a on ih je uzimao i ljubio. 
Zanimljivo je spomenuti da je Poslanik, s.a.v.s, sve takmicare uzimao, ljubio i davao im nagradu, htijuci ukazati da ja najbitnije da svi ucestvuju, da medu njima vlada takmicarski duh i da, na takav nacin, od najranijih trenutaka života razvijaju svoju fizicku konstrukciju.




Igranje odraslih s djecom


Roditelji trebaju naci i priliku i vremena poigrati se sa svojom djecom, kao što je to cinio naš najveci uzor, Allahov Poslanik, s.a.v.s, sa svojim unucima, Hasanom i Husejnom, r.a. Tako Omer b. el-Hattab, r.a, prenosi da je jednom prilikom došao Vjerovjesniku, s.a.v.s, i zatekao na njegovim plecima Hasana i Husejna, r.a, kako jašu, pa je primjetio: «Divne li jahalice ispod njih!», a Poslanik, s.a.v.s, je na te Omerove, r.a, rijeci dodao: «Divni li su konjanici njih dvojica!».
Raznovrsnost Poslanikovih, s.a.v.s, igara sa svojim unucima eksplicite ukazuje na neophodnost da i mi smišljamo razlicite igre sa svojom djecom i unucima, kako bi ona i fizicki i psihicki jacala.




Igranje djece s drugom djecom


Nekada roditelji, iz objektivnih razloga, ne nadu vremena za igranje sa svojom djecom. Medutim, to ne treba biti razlogom da im ne dozvole igranje sa drugom djecom, ukoliko ce ta igra afirmirati prave vrijednosti i rezultirati fizickom kondicijom ili razvijanjem djecije mašte. 
Muslim bilježi predaju iz koje se vidi da se Aiša, r.a, Poslanikova, s.a.v.s, supruga koja je bila izuzetno mlada kada se udala za Vjerovjesnika, s.a.v.s, igrala sa svojim kolegicama a on je to cak i podsticao i slao joj kolegice da se igraju s njom! 
Zna se, kako prenosi Enes, r.a, da se Poslanik islama, s.a.v.s, igrao sa djecom kada mu je došao Džibril i prvi put mu otvorio grudi i oprao ih zemzemom. 
Treba samo napomenuti da su brojni tjelesni, zdravstveni, odgojni, sociološki, moralni i dr. efekti i koristi od djecije igre, pa roditelji treba samo to da prepoznaju i, shodno Poslanikovim, s.a.s.v, preporukama, i da postupe. 




Zdravstveni odgoj


Islam pridaje izuzetnu pažnju ljudskom, posebno djecijem, zdravlju, što primjecujemo i na mehanizmima preventive koji su itekako ukomponirani u samo ucenje islama. 
Ako analiziramo ajete i hadise ustanovicemo vanrednu brigu islama u tom pogledu. Plivanje, gadanje, jahanje konja i takmicenje, koje je posebno potencirao Poslanik islama, s.a.v.s, su najeklatantniji primjer brige na jacanju zdravstvenog stanje muslimana. U tom pogledu svaki roditelj treba naci nacin da razvija zdravstvenu kulturu svog djeteta, shodno preporukama Allahovog Poslanika, s.a.v.s.
Tako ce podsticati svoje dijete na pranje zuba, kao što je to cinio Vjerovjesnik, s.a.v.s, podsticuci na upotrebu misvaka, skracivanje noktiju, upozoravati na opasnosti od prejedanje, upozoravati na konzumiranje hrane i pica sjedeci, podsticati na predah pri pijenju tekucine, podsticati na ležanje na desnoj strani, podsticati odlazak na pocinak nakon jacija-namaza i rano ustajanje itd. 
Medutim, ukoliko dode do pojave neke bolesti, Poslanik, s.a.v.s, preporucio je hitni lijecnicki tretman. U predaji Džabira, r.a, Vjerovjesnik, s.a.v.s, kaže: «Svaka bolest ima lijek!» , a u predaji Ebu Hurejre, r.a, stoji: «Allah nije spustio ni jednu bolest a da za nju nije dao i odgovarajuci lijek!». 
Slijedeci Poslanikov, s.a.v.s, sunnet u domenu zdravstvenog odgoja mi cemo na najbolji nacin ocuvati zdravlje naše djece i popraviti njihovu zdravstvenu sliku.




Zakljucak


Odgajanje djece je, uistinu, izuzetno važno, a uz to je i jedna od najtežih zadataka u životu covjeka. Za bilo koji posao covjek se priprema, kako primjecuje Mustafa Hadžimulic, pa kako bi se tek onda trebalo spremiti za odgajanje i pripremanje buducih generacija?! 
Nažalost, mnogi toga nisu svjesni. Otuda, treba razvijati potrebnu svijest vjernika o toj važnoj dužnosti. 
Uz sve pretpostavke koje cemo pripremiti na tom putu, ne zaboraviti dovu Plemenitom Allahu da nam pomogne na putu odgoja naše djece, kao što navodi Gospodar svjetova u Svojoj Mudroj Knjizi: «Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i ucini da se cestiti na nas ugledaju.» 

RODITELJI U SVOJOJ NJEŽNOSTI PREMA DJECI I TROŠENJU NA NJIH NE PRAVE RAZLIKU IZMEĐU SINOVA I KĆERI DRUGI DIO


Nekim ljudima ne bude drago kada dobiju kćerku. Željeli bi da im Allah daruje samo sinove. Takvi ne znaju za veliku nagradu koju je Allah obećao roditelju kojemu je darovao kćeri, a on je bio s njima strpljiv, lijepo ih odgojio i bio prema njima pažljiv i nježan. Kada bi znali za nagradu koja čeka roditelja koji je bio dobar, samilostan i brižan prema svojim kćerima oni bi mu pozavidjeli i poželjeli takvo nešto i za sebe. Resul, s.a.v.s., kaže:
«Ko bude imao tri kćeri pa bude s njima strpljiv, bude ih hranio, pojio i odijevao prema svojim mogućnostima, one će mu, na Sudnjem danu, biti zaklonom od Vatre.» (prenose ga Muslim, Ebu Davud i drugi)
U drugom predanju stoji: «Ko bude imao tri kćeri kojima osigura, smještaj, opskrbu i bude prema njima milostiv pripada mu, doista, Džennet!» Neko od ljudi reče: «A dvije, o Allahov Poslaniče?» «I dvije!», kaza on.
Kojem će to roditelju biti mrsko da opskrbi i odgoji kćeri nakon što čuje kakvu mu je nagradu i blagodat za to Allah obećao?! Islam, koji je vjera života, što realnost ljudi čini zdravijom i nudi rješenja za njihove probleme, uzima u obzir da bi kćerka mogla doživjeti razvod braka i biti prisiljena vratiti se u kuću svog oca. Mogla bi tada zateći oca u poteškoćama, oskudici i neimaštinji, zbog slabog dotoka sredstava za život, ili velikog broja ostale djece. Zato mu islam nudi ljekoviti eliksir za njegovu izmučenu i napaćenu dušu, i skida s nje brigu, napor i muku koja ju je snašla. On takvom roditelju, koji ima brojnu porodicu, pojašnjava da je njegovo izdržavanje kćerke koja mu se vratila jedna od najvrednijih sadaka koja ga dovodi najbliže Allahu.


Resulullah je, s.a.v.s., Suraki b. Džu'šumu kazao: «Hoćeš li da te uputim ka najvećoj sadaki, ili jednoj od najvećih sadaka?» «Hoću, Poslaniče Allahov!», veli ovaj, a on reče: «To je tvoje trošenje na tvoju kćerku koja ti se vratila i, osim tebe, nema drugog skrbnika!» 
Uporedimo sada ovo obilje svježih i ugodnih životnih sokova koje djeca u svijetu islama dobijaju, sa onom oporošću, ukočenošću i krutošću materijalnog svijeta kojemu su izložena djeca Zapada. Kod njih dijete, bilo muško bilo žensko, tek što napuni osamnaest godina svog života već izlazi iz toplog gnijezda svog roditelja da bi iskusilo svu nemilosrdnost materijalističkog svijeta, i bilo izloženo vrtlogu borbe za standard, a njihova stabljika se još nije ni učvrstila, niti je ikada dobio dovoljno životnih sokova sa porodičnog izvora ljubavi i nježnosti.
Ogromna je razlika izmedu Allahovog Zakona, koji je došao radi čovjekove sreće s jedne, i čovjekovog nesavršenog, manjkavog zakona koji ga čini nesrećnim s druge strane. Nije nikakvo čudo što na Zapadu nalazimo, kao rezultat takvog materijalističkog zakona, čitave vojske raspuštene i zalutale omladine, i veliki broj posrnulih, očajnih i izgubljenih djevojaka, kao i neudatih majki. Broj i jednih i drugih se vremenom konstantno povećava... 


RODITELJI DOBRO PAZE NA SVE ŠTO UTJEČE NA FORMIRANJE I USMJERENJE DJECE


Savjestan roditelj musliman dobro pazi na svoju djecu. On zna šta oni čitaju i šta pišu, zna njihov hobi koji su sebi odabrali, i na koji ih je on sam usmjerio, nakon što je u njima otkrio sklonost za tom vrstom hobija, a da toga oni ni sami nisu bili svjesni. On poznaje prijatelje za koje su oni vezani ili sa kojima provode veliki dio svog vremena. On poznaje mjesta koja njegova djeca posjećuju u slobodno vrijeme. On sve to zna a da oni nisu svjesni njegovog nadzora nad njima. Kada god on primijeti određene devijacije kod njih u izboru literature koju čitaju, ili hobija kojim se bave, ili primijeti da se vežu za loše društvo, ili posjećuju sumnjiva mjesta, ili stiču loše navike poput pušenja, ili se odaju pokuđenim ili zabranjenim oblicima igre i zabave, što uništava dragocjeno vrijeme, što troši snagu i što mladog čovjeka navikava na besposlicu, zabavu i gluposti - kada god, dakle, roditelj primijeti nešto od toga kod djece on ih ponovo vraća na ispravnu stazu nježno, mudro i oprezno, on ih usmjerava ka dobru vještim uvjeravanjem i s ozbiljnošću.


Svako se dijete rodi sa prirodom sklonom ispravnom putu, sklonom islamu kao prirodnoj vjeri, pa ga njegovi roditelji učine, jevrejom, kršćaninom ili vatropoklonikom, - kako se to navodi u sahih-hadisu kojeg prenosi Buharija. Iz ovoga proizilazi odgovornost roditelja u oblikovanju uma svoje djece, u formiranju njihove ličnosti, u odgoju njihove duše vodeći računa o ranije spomenutim odgojnim mjerama. Literatura koju će roditelj ponuditi djeci na čitanje treba biti otvorena za njihov intelektualni nivo, da njihove duše okiti plemenitim moralnim odlikama, da njihovu ličnost približi vrhunskoj primjernosti, a ne da ona bude ubitačna za njihov um, da im čistu prirodu pokvari, da u njihovim dušama ugasi žišku dobra. Njihov hobi treba u njima da otkrije oblike dobra koji u njihovim dušama leže a ne oblike zla. On treba u njihovim srcima da raspiri žeravicu istine a ne žeravice laži, da u njima odgoji zdrav osjećaj a ne bolesnu ambiciju.


Njihov drug treba da im bude vodič ka Džennetu a ne ka Vatri, da ih vodi Istini a ne laži, da ih upućuje pravom putu, uzdizanju, uspjehu i poslušnosti, a ne stranputici, padu, neuspjehu i neposlušnosti. Koliko je samo prijatelja odvuklo svoje drugove na klizava i opasna mjesta, na obronke zla, u ponore poniženja - dok roditelji nisu o njima vodili računa. Mudro je o drugu kazao pjesnik Adijj b. Zejd El-Ibadijj
stihovima:
«Kad se nadeš međ' ljudima sa najboljim ti se druži, 
sa lošim se nemoj družit pa da budeš loš k'o i on.
Za čovjeka nemoj pitat` nego pitaj za druga mu, 
svako se za prijateljem u postupku svom povodi.»


Prema tome, oprezan roditelj musliman pri odgoju svoje djece pazi na njihovu literaturu, prijatelja, hobi, školu, učitelja, klub, izvore informacija, i na sve ono što ima uticaja na formiranje ličnosti njegove djece, na oblikovanje njihovog uma, duše, i vjerovanja te po potrebi interveniše na način sprečavanja ili na način podsticanja, kako mu cijeli proces njihovog odgoja ne bi bio upropašten, kako ona ne bi bila unesrećena, bolesnog morala ili moralno deformisana. Na osnovu iznešenog možemo da razumijemo uspjeh jedne porodice u odgoju svoje djece i neuspjeh druge. Prva je osjećala svoju odgovornost spram odgoja svoje djece pa im je poklonila prioritetnu pažnju i ona su postala dobro za nju, za Zajednicu i sve ljude uopće. Duga nije osjećala tu odgovornost pa je zanemarila svoju djecu i ona su postala
trajno zlo za nju, za Zajednicu i za sve ljude, i nesreća koja ih prati na ovom svijetu a i poslije smrti. Istinu govori Uzvišeni Allah koji kaže:
«Vi u svojim ženama i u djeci svojoj imate neprijatelja – pa ih se pričuvajte... « (Et-Tegabun, 14)
Djeca ne bi bila neprijatelji svojim roditeljima da su roditelji ustrajali na Pravom Putu, da su bili svjesni svoje odgovornosti spram vlastite djece, i da su na tom polju uložili istinski trud!!!


RODITELJI IZGRAĐUJU OSJEĆAJ JEDNAKOSTI MEĐU DJECOM


Jedno od načela mudrog odgoja svoje djece jeste i jednak odnos prema svakom od njih u svemu, bez davanja prednosti jednom od njih nad drugima. Kada dijete osjeti tu jednakost i pravdu između njega i njegove braće i sestara on odrasta zdrave duše, oslobođen okova uskraćenosti, pa ne mrzi svoju braću i sestre, srce mu ne izjedaju ljubomora i zavidnost, a duša mu je ispunjena zadovoljstvom i tolerancijom, nesebičnošću, dobročinstvom i ljubavlju prema drugima. Na ovo Islam podstiče i ovo naređuje roditeljima. Oba šejha prenose od En-Nu'man b. Bešira, r.a., da ga je njegov otac doveo Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: «ovom svom sinu poklanjam dječaka (slugu) koji je bio moj.» Resulullah, s.a.v s., upita: «Jesi li takav poklon dao svakom svom djetetu?» «Nisam!», odgovori on, a Allahov Poslanik, s.a.v s., reče: «Onda ga vrati!»
U drugom rivajetu stoji - pa Resulullah, s.a.v.s., upita: «A jesi li tako postupio sa svakim svojim djetetom?» «Nisam.», odgovorio je ovaj, a on reče: «Bojte se Allaha, i budite pravedni prema svojoj djeci!» Moj se otac vratio i vratio taj dar. U jednom drugom rivajetu stoji: - pa je Resulullah, s.a.v.s., upitao: «Bišre, imaš li ti, osim ovoga, još djece?» «Imam.», odgovorio je ovaj, a on upita: «Jesi li isto to poklonio svakom svom djetetu?» «Nisam.», odgovorio je ovaj, a on reče: «Nemoj me onda tražiti za svjedoka jer ja neću biti svjedok nepravdi!» Potom je rekao: «Bili te radovalo da oni tebi budu svi podjednako poslušni?» «Da!», odgovori ovaj, a on reče: «Onda to nemoj učiniti!» (Pouzdan hadis)


Na osnovu ovoga bogobojazni musliman je pravedan prema svojoj djeci, ne daje prednost jednom od njih nad drugima kad im daje dar, kad im dijeli nafaku, kad komunicira s njima. Time on kod njih probuđuje želju da za njega Bogu čine hajr dovu, da njihova srca kucaju ljubavlju prema njemu, da su im duše ispunjene spremnošću da mu budu poslušni, da ga poštuju i cilene.


RODITELJI U DJECI IZGRAĐUJU VISOKE MORALNE VRIJEDNOSTI


Preko ovakvih duša ispunjenih radošću, zadovoljstvom i spremnošću na poslušnost roditelj može svoju djecu da podiže do stepena najboljeg primjera, do lika visoko plemenitog čovjeka, da u njih usađuje visoke moralne kvalitete kakvi su: ljubav prema drugima, briga o gostima, veza sa rodbinom, poštivanje starijeg, samilost prema mlađem, spremnost na činjenje dobra, želja za širenjem pravde među ljudima, i sl. Dobro može poteći samo iz duše koja se dobrom napajala. Ne može se darovati ono što se ne posjeduje. Istinu je kazao onaj ko je rekao: «Dobrota je od Boga, a odgoj od roditelja!» (prenosi ga Buharija)


Razborit roditelj musliman zna kako će ući u dušu svoje djece, i u nju usaditi mudrost i zdrav moral, koristeći pri tome mudre odgojne metode poput - dragog i primjernog vođenja, otvorenosti, druženja, lijepe pažnje, samilosti, skromnosti, radosti, ljubavi, pažnje, srčanosti, naklonosti, jednakosti, pravednosti, savjetodavnosti, ispravnog usmjeravanja i vođenja..., kroz blagost koja nije slabost, i strogost koja nije nasilje. Tako se djeca razvijaju i odrastaju u atmosferi ispunjenoj dobročinstvom, pažnjom i nježnošću. Takva atmosfera neizostavno nudi pobožnu, pouzdanu, dobru djecu, čija je ličnost skladna, um otvoren, koja su sposobna da daruju, koja su spremna da ponesu odgovornost.


Ovo se vidi u svakoj porodici koja djecu podiže na principima Islama, i koja ih odgaja kur'anskim odgojem.
Istinu kaže Uzvišeni Allah Svojim riječima: «Allahovu vjeru (vjerujte)! Koja je vjera od Allahove vjere ljepša?!» (El-Bekare, 138)

Nadijevanje imena, klanje akika kurbana i sunnećenje muške djece (Autor: Mustafa Spahić)  Poglavlje iz knjige "ISLAM I MEĐULJUDSKI ODNOSI" Jedna od bitnih odrednica čovjeka koje ga čine čovjekom kao jedinstvenim i neponovljivim entitetom, neusporedivim s bilo kojim drugim bićem i stvorenjem jeste poznavanje, znanje i saznanje o imenima, pojmovima, simbolima, definicijama, terminima i znanstvenim zakonima. Ime roda, vrste i svakog bića i stvorenja pojedinačno, pored njihovih zajedničkih odlika sa ostalim Allahovim stvorenjima, ukazuje na njihovu definiciji specifiku, specifična svojstva i odlike, isključivo tog roda, te vrste i tog bića pojedinačno. Ma koliko ljudi međusobno bili slični, pa makar se radilo i o sijamskim blizancima, nikada nisu potpuno dva ista čovjeka stvorena. Zato svaki čovjek mora imati vlastito ime koje kod muslimana, sa stajališta islama, ima islamsko značenje, sadržaj i smisao. Ne može ime čovjeka biti naprosto kombinacija slova ili uzeto ime životinje ili sa pogrdnim i sramnim značenjem. Prije nego što ga je učinio halifom Allah dž.š. je odlikovao Adema sa tri velika dara: dao mu je najljepši lik i oblik, udahnuo je u njega Ruh i podučio ga je imenima svih stvari: «I kad Gospodar tvoj reče melekima: "Ja ću stvoriti čovjeka od gline, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u njeg udahnem Ruh, vi mu sedždu učinite.» (El-Hidžr, 28 i 29) «I pouči On Adema imenima i nazivima svih stvari, a onda ih predoči melekima i reče: "Kažite Mi nazive njihove, ako Istinu govorite!» (El-Bekare, 31) Ova tri dara, tri odličja i tri ukrasa: Ruh, najljepši lik i oblik i znanje o imenima, čovjek ne smije pogrešnim odnosom i načinom života dovoditi u pitanje. Tada nestaje crte izmedu čovjeka i drugih bića i on pada na najniže nizine. Ruh se čuva imanom, islamom i ahlakom; lik i oblik šerijatom, obredima, islamskim radom, postupcima, ponašanjem i načinom života, a znanje o imenima tako što će se svim pripadnicima islama, pa i vlastitoj djeci, što je islamska dužnost prvog reda, nadjeti lijepa islamska imena sa islamskim sadržajem, značenjem i smislom. Time se održava, čuva, štiti i dalje prenosi i naš etnos i naš identitet i naša tradicija. Koliko su imena značajna pokazuju kur'anski primjeri. Jahjau a.s. sinu Zekerijja a.s. direktno ime određuje Allah dž.š.: «O Zekerijja, javljamo ti radosnu vijest da će ti se dječak roditi, ime će mu Jahja biti, nikome pri je njega to ime nismo htjeli dati». (Merjem, 7). Drugo, pod imenom Ahmed, Muhammedov a.s. dolazak i misiju, navještavali su svi raniji vjerovjesnici, što se konkretno posvjedočuje kroz usta Isa a.s. u Kur'anu: "A kada Isa, sin Merjmenin, reče: «O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim pri je mene ob javljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći", i kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: "Ovo je prava vradžbina!" (Es-Saf, 6) Dakle, univerzalno ime Muhammeda a.s. pod kojim su ga navještavali i obećavali svi raniji vjerovjesnici, jeste Ahmed, hvaljeni časni, plemeniti, a njegovo egzistencijalno ime, koje mu daje djed Abdul-Mutalib, kada se pojavljuje u povijesti, jeste Muhammed sa potpuno istim značenjem kao i Ahmed. Ime čovjeka je njegov vanjski identitet, vanjska lična karta, ukras i oznaka kao što je Kelimei-šehadet unutrašnja. Kelimei-šehadet i ime, čine jedinstveno čovjekovo određenje. Ime prati čovjeka od rođenja kroz cijeli život ali i poslije smrti. Konačno, nadjeti djetetu lijepo islamsko ime spada u islamsku dužnost, tradiciju i sunnet. Znameniti ashab Ebu Derda prenosi Poslanikove riječi: "Vi ćete, na Sudnjem danu, biti prozivani po vašim imenima, i po imenima vaših očeva. Zato, nadijevajte vašoj djeci lijepa islamska imena" (IPH, 470) Dakle, ime prati čovjeka od rođenja kroz cijeli život, poslije smrti u kaburu ali i na Sudnjem danu: "Dajite djeci lijepa islamska imena, jer ćete se i u džennetu po njima zvati", kaže Vjerovjesnik. Posebno treba biti pažljiv, ozbiljan i odgovoran prema imenu Muhammed, ukoliko se daje djetetu: "Ako svom djetetu date ime Muhammed, poštujte ga i dajte mu lijepo mjesto u sredini i društvu i, nemojte ga grditi"! (IPH, 316) Jedna od pet fundamentalnih dužnosti roditelja prema djeci jeste nadijevanje lijepog islamskog imena: "Roditelj je obavezan prema djetetu: da mu dadne lijepo islamsko ime, da ga lijepo odgoji, da ga poduči pismenosti, plivanju i ratnim vještinama, da ga izdržava imovinom zaradenom na halal način, i da ga oženi odnosno, ako je kćerka, da je uda, kad dođe vrijeme za to". (IPH, 784) Dakle, dječije je islamsko neopozivo pravo a roditeljska besprizivna dužnost da mu da lijepo ime sa islamskim značenjem i sadržajem. Pošto su nama Allahovi vjerovjesnici uzori i ogledala u stvarima vjere i etike navodimo imena Allahovih poslanika spomenutih u Kur'anu. To su: Adem, ldris, Nuh, Hud, Salih, Ibrahim, Lut, Ismail, lshak, Jakub, Jusuf, Ejjub, Šuajb, Musa, Harun, Davud, Sulejman, llijas, Eljese'a, Junus, Zul-kifl, Uzejr, Zul-Karnejn, Lukman, Zekerijja, Jahja, Isa i Muhammed a.s. Posljednji Allahov poslanik Muhammed a.s. je imao sedmero djece, tri sina: Kasima, Tahira i Ibrahima i četiri kćeri: Zejneb, Rukajju, Ummi Kulsum i Fatimu. Njegovom ocu je bilo ime Abdullah, a majci Amina. Njegove najpoznatije žene, po Kur'anu majke svih muslimana, su hazreti Hatidža, h. Aiša i h. Hafsa. Deset prvih, najpoznatijih ashaba poznatih pod imenom Ašere-i-mubeššere su: H. Hatidža, Zejd ibn Haris, h. Alija, Ebu Bekr, Ebo Zerr, Usman ibn Afan, Sad ibn ebi Vekas, Abdurrahman ibn Avf, Zubejr ibn Avvam i Talha ibn Ubejdullah. Među prve najpoznatije muslimane još spadaju: Sumejja, Fatima, sestra h. Umera, njen Sejd ibn Zejd, Ammar ibn Jasir, Habbab ibn Eret, Erkam ibn Erkam, h. Umer, Muaz ibn Džebel, Musab ibn Umejr, h. Hamza, unuci Muhammeda a.s. Hasan i Husejn, sin Ebu Abbasa Abdullah, h. Umera također Abdullah i h. Ebu Bekra Muhammed. Pored ovih imena koje svaki musliman mora imati na umu kada nadijeva imena svojoj djeci svaka muslimanska kuća pored Kur'ana, Sufare i Ilmihala mora imati i knjigu "Muslimanska imena i njihova značenja". U pogledu izbora imena muškoj djeci pomaže i slijedeći hadis: "Allahu su od vaših imena, najmilija: Abdullah i Abdurrahman" (IPH, 411) S druge strane mnogobrojni su hadisi iz kojih se jasno vidi da je Poslanik zabranjivao da se djeci daju neislamska imena i imena ružnih značenja: "Kada bi Poslaniku došao kakav čovjek ružnog imena koje mu se nije dopadalo, on bi to ime zamijenio ljepšim". (IPH, 1218) Nikada muslimani svojoj djeci ne smiju nadijevati neislamska imena, imena sa ružnim i sramnim značenjima, skraćivati i tako unakazivati prava imena nap. (Abdullah u Avdo, Husejn u Huso, Ibrahim u Ibro, Mustafa u Mujo, Hasan u Haso) niti smiju jedni drugima davati pogrdne nadimke: Ćoro, Zguro, Ćoso, Nosonja itd: "O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju - sami sebi čine nepravdu". (EI-Hudžurat, 11) Nadijevanju imena djetetu treba pridati potpuno islamski karakter. To treba da bude jedna vrsta blagdana za roditelje i rodbinu djeteta. Slijedeći Poslanikovu tradiciju i sunnet dijete se sedmi dan okupa, lijepo obuče i namiriše i preda se imamu ili drugom učenom muslimanu koji ga s Bismillom i tekbirom preuzima od majke i s njim se okreće prema Kibli, te mu lagahnim glasom prouči Ezan na desno a Ikamet na lijevo uho. Poslije proučenog Ezana i Ikameta imam će sjesti, proučiti odlomak iz Kur'ana, zatim učiniti dovu, koju će prisutni pratiti sa riječima "", a po završetku dove će - po roditeljima ranije - odabrano ime glasno izgovoriti, pomilovati dijete po glavi poželivši mu dug i hairli, u islamu, život i čestitati roditeljima sina ili kćerku na ponos ummeta islama. Buharija bilježi, da bi ashabi svoju novorodenčad donosili u kuću Vjerovjesnika, da im on prouči Ezan, Ikamet, učini dovu i nadije ime. O svemu tome Poslanik kaže: "U koga se rodi dijete, proučite mu Ezan na desno, a Ikamet na lijevo uho". Poslanik čak garantira da ono dijete kome se prouči ezan i ikamet da neće bolovati od jedne veoma opasne bolesti: "Kome se rodi dijete pa mu prouči Ezan na desno a Ikamet na lijevo uho dijete neće oboljeti od padavice." (IPH 1747) Imam Gazalija navodi u svome djelu "Ihjau ulumu-ddinu" da bi Poslanik, prilikom nadijevanja imena novorodenčetu, u dovi proučio: "Gospodaru Bože! Učini ovo novorođenče bogobojaznim i plemenitim. Odgoji ga u islamu i njegovim vrijednostima". Po proučenoj dovi Poslanik bi stavljao djetetu malo hurme u usta, da iz njegove mubarek ruke okusi prvi zalogaj hrane. KLANJE KURBANA ZA NOVOROĐENČE (AKIKA) Ko ima mogućnosti najbolje je da istovremeno sa učenjem: Ezana, Ikameta, nadijevanja imena i učenjem dove za zdravlje i sreću novorođenčeta, zakolje kurbane. Po rođenju muškog djeteta kao uspomena na lbrahima i Ismaila a.s. a i kao redovni Muhammedov a.s. sunnet, put i običaj, sedmi, četrnaesti, dvadeset prvi, dvadeset osmi ili bilo koji dan u životu, po rođenju djeteta, za muško djete zakolju se dva kurbana - bravčeta, a za žensko dijete jedan kurban. Povijest bilježi da je Poslanik zaklao kurbane kada su mu rođeni unuci Hasan i Husejn. O klanju kurbana po rođenju djeteta Vjerovjesnik kaže: "Kurban koji se zakolje sedmi dan na ime novorodenčeta jeste najbolja garancija za njegovu sreću, a ujedno time će od djeteta biti otklonjene manje nesreće". Meso od ovog kurbana raspodijeli se na uobičajeni način na tri dijela: na rodbinu, komšije, sirotinju i svoju porodicu. S obzirom da se novorođenčetu prilikom akike odrezuje kosa to se po islamskim propisima podijeli sadaka u novcu, srebru ili zlatu za zdravlje i sreću djeteta "jer je sadaka najbolji štit od svih nesreća", kaže hadis. SUNEĆENJE MUŠKE DJECE Jedna od roditeljskih dužnosti u odnosu na mušku djecu jeste i da ih osunnete. Sunećenje muške djece je tradicija, put, običaj sunnet i dio jedne jedinstvene tradicije i praksa svih vjerovjesnika i njihovih ummeta. "Pet djela se ubrajaju u vjersku tradiciju: sunnećenje muške djece, brijanje sramotnih mjesta, skraćivanje brkova, rezanje nokata i brijanje dlaka pod pazuhom", kaže Vjerovjesnik" (IPH, 818). Zna se iz povijesti islama da je Allah dž.š. naredio lbrahimu a.s. da podrezuje brkove, da dobro izapire usta, grlo i nos, da obrezuje nokte, da čisti zube misvakom i da sunneti mušku djecu. Po Bibliji jedan od znakova Saveza Jahvea sa Abrahamom bilo je obrezivanje Jišmaela, Izaka i svih muških članova bez obzira koliko su godina imali. U medicini su napisane biblioteke knjiga o koristi po zdravlje od obrezivanja muškaraca. Muslimani se sunnete prvenstveno zato što slijede sunnet, put, običaj i tradiciju svih vjerovjesnika i zato što im je to Muhammed a.s. obavezno preporučio i vlastitim primjerom osnažio. Što se tiče sunnećenja muške djece tu su Bošnjaci - muslimani kao rijetko u čemu skoro, potpuno dosljedni. Prilikom sunnećenja muške djece treba izbjegavati sve radnje, postupke i ponašanje koja su suprotna islamu kao što su konzumiranje alkohola i drugi poroci. Treba znati da Poslanikov sunnet i alkohol kao haram nikada ne idu zajedno.