DRUGA STRANA DJEČIJE IGRE I ZABAVE      


Piše: Halid Rušeh - Prijevod: Damir Muratović


Često vidimo našu djecu u igri i ne obraćamo pažnju na njihovu vrisku i galamu, postupke koji mogu dovesti do tjelesnih povreda i materijalne štete, kao i neprihvatljive stvari u pogledu morala i odgoja. Ovim tekstom želimo ukazati na jednu drugu stranu dječije igre koju zanemarujemo i ne obraćamo pažnju na nju, ne ubirući tako plodove onog pozitivnog i korisnog u njoj, niti pak otklanjamo negativnosti i moguće štete.


Dozvoli mi, cijenjeni čitaoče, da ti pojam dječije igre i zabave predstavim u jednom drugom svjetlu, kroz njen dvostruki utjecaj na djecu:


·        pozitivni, koji koristi našoj djeci u pogledu njihovog ponašanja i jačanja ličnosti, stjecanja znanja i odgoja,

·        i negativni, koji u njima ostavlja bolan trag i prati ih tokom cijelog života. Njegov utjecaj može dovesti do poremećaja ličnosti kod djece i kao takav, ne smije se potcijeniti.


Zbog toga sam želio da današnji očevi i majke zajedno sa mnom razmisle o dječijoj igri i zabavi na jedan drugi način, kroz  naučni i praktični pristup, koji će nam ukazati na jednu drugu, nama nevidljivu stranu dječije igre.


Igra i zabava ima direktan utjecaj na tjelesni, umni, emotivni i, također, sociološki razvoj djece. Ona  jača njihovu tjelesnu građu  i doprinosi njihovom prirodnom razvoju i rastu. Pomaže im da iskristališu, razviju i shvate bitne pojmove i predodžbe o sebi i drugima, o onome što ih čini zadovoljnim i što je neprihvatljivo za njih, te formiraju poglede na druge kroz svakodnevne društvene aktivnosti.


Također, i sama ličnost djeteta, kroz kontakt sa drugom djecom i druženje, stječe svoje osobenosti i manire, a igra je, svakako, jedno od prvih dječijih iskustava i dodira sa okolinom.


Igra pruža djetetu mogućnost da samo vrednuje i procijeni utjecaj nekih svojih djela, određenog ponašanja i postupaka kao i njihove eventualne kontraefekte, odnosno posljedice, i olakšava mu da razvija maštu i inovativne sposobnosti, što će mu, kasnije, pomoći da bude pronicljiva i oštroumna osoba.


Činjenica je da mala djeca nisu u stanju napraviti preciznu razliku između igre i stvarnog života.


Predškolski period dijete uglavnom provede u igri. Početkom škole, ono počinje praviti razliku između ozbiljnog rada i učenja sa jedne, i igre i zabave sa druge strane, što kasnije može imati i pozitivan i negativan utjecaj na nastavak školovanja. Stoga, neki pedagozi smatraju da u prvim godinama školovanja djetetu treba dati širinu i prostor za igru, te njegovu obavezu učenja, koja mu je tada strana i nepoznata, što više povezati i prožeti igrom, kako se kod njega ne bi pojavio osjećaj averzije prema tome.


Međutim, drugi smatraju da je potrebno odrediti nekoliko sati dnevno, u kojima će dijete prestati sa igrom i ozbiljno se posvetiti svojim obavezama, bilo da se radi o učenju, obavljanju namaza, jelu i sl. Na taj način, u njegovoj svijesti će se formirati jasna granica kojom će ono moći da razlikuje ozbiljnost i rad sa jedne i igru i zabavu sa druge strane. To je ono što mi preferiramo, ali pod uvjetom da se to ostvari postepeno, u prve dvije godine školovanja, i to na način da se školske obaveze nametnu kroz igru, kao podsticaj i podstrek, kako bi dijete prihvatilo i zavolilo i jedno i drugo.


Gledajući na igru kao na jedan vid aktivnosti, slobodno možemo govoriti o potrebi ''usmjeravanja i kanalisanja'' iste. Iako neki pedagozi poput Šableena, Lejnora i drugih, smatraju da je jedini smisao i cilj igre uživanje i postizanje zadovoljstva kod djeteta, i ne savjetuju da se ona na bilo koji način usmjerava i kanališe ka nekom drugom cilju. U stanju smo da između ova dva stava zauzmemo jedan srednji, dozvolivši jedan pozitivan vid ''usmjeravanja i kanalisanja igre'' ubacivanjem u nju određenih stvari koje će imati svoj smisao i utjecaj, bez mijenjanja same suštine igre koju dijete prakticira.


Kao npr. da izmijenimo oblik, mogućnosti i efekte igre, odaberemo joj mjesto, učesnike, na svoj način iskoristimo sve dostupne mogućnosti i različite okolnosti koje okružuju dijete u toku same igre.


Također, vrlo je bitno ovdje spomenuti da za djecu, prilikom odabira igre, zaobiđemo one koje su veoma privlačne, atraktivne i komplikovane, već da uvijek nastojimo odabrati onu sa kojom dijete, u toku igranja, ostvaruje interakciju, razumije je, samo je završi i upotpuni i tako ostvari njen cilj. Ovim želimo savjetovati odgajatelje koji, u radu sa djecom, koriste samo određene igre i odabiru samo posebne vrste igračaka.


Isto tako, smatramo pogrešnim, kao što je to slučaj u nekim obdaništima i dječijim igraonicama, izdvajanje posebne prostorije u kojoj dijete praktikuje samo određene igre, svakodnevno i na isti način. Ovdje savjetujemo jedan širi pristup, a to je da se djeci omogući igranje sa stvarima kao što su plastelin, pijesak i tome slično, pogodnim za njihov uzrast, što će dovesti do toga da djeca primijene u praksi ono što su odabrali i zamislili sami i na svoj način. Nesumnjivo je da pitanje odabira ostaje otvoreno, i da ono ne podliježe određenim strogim pravilima i normama, već se odabire ono što je prikladnije.


Činjenica je da, kada bismo shvatili praktičan utjecaj igre na djecu, mogli bismo jasnije sagledati sve faze kroz koje dijete prolazi tokom igranja.


Tako npr. ako na igru gledamo kao na sredstvo pomoću kojeg dijete ostvaruje kontakt (interakciju) sa svojom okolinom, vidjet ćemo da ono, kroz samu igru, ponavlja neke stvari, isprobava, pokušava i nastoji uraditi nešto, otkriva i istražuje, mijenja izgled i oblik raznih stvari i pokušava utjecati na date okolnosti i situaciju. Na ovaj način, ono je u stanju da u sebi izgradi određenu zamisao i formira predodžbu o nečemu i kasnije je primijeni u stvarnom životu.


Također, igra utječe na svijest i moć rasuđivanja, tako da vidimo dijete, kako, miješajući između živih i neživih bića, ne razlikujući ih, nastoji ostvari kontakt i komunikaciju sa stvarima oko sebe.


Primijetit ćemo, također, da se kroz igru kod djeteta razvija senzibilitet i emotivan stav prema značenju i poimanju nekih stvari koje oni vide, dodiruju, čuju ili pak osjete nekim od svojih čula, što razvija i jača njihove umne sposobnosti i omogućava im novi i obnovljeni pogled na sredinu koja ih okružuje.


Druga, vrlo važna uloga i funkcija igre na koju moramo obratiti pažnju jeste da dijete kroz nju usvaja određene forme i oblike ponašanja, tako da ga možemo vidjeti kako traga za onim što mu je skriveno i nedostupno, ostvaruje društvene veze, nastoji upravljati situacijom i okolnostima koje ga okružuju, i kroz samu igru preuzima ulogu nekad oca ili majke, djeteta, vojnika i tome slično.
 
U prvim godinama života, igra djetetu pruža mogućnost da kroz nju uživa i bude zadovoljno i veselo, kasnije, kako raste, omogućava mu da se oslobodi i pobjegne od stvarnosti koja je puna kojekakvih pravila i zabrana, te da ostvari svoje ciljeve, proširi svoja saznanja i produbi osjećaje, što nas navodi da vjerujemo u važnost održavanja kontinuiranih izučavanja i ozbiljnih studija o igri i o tome kako se okoristiti njome.   
minber.ba