Gdje je istina? 
    
Preveo i prilagodio: Haris Hećimović , ASUQ (Asocijacija studenata Ummul-Qura, Mekka).   

 
Na predavanje kod poznatog šejha, Hassan je ovaj put donio neki časopis. Šejh uze časopis, a Hassan mu reče: “Pogledaj, o šejh, prelijepu vijest!” Šejh otvori časopis i poče čitati vijest: “Mali dječak kršćanin, ima samo šest godina i primio je islam i pametno raspravlja sa svojim roditeljima, te ih je učinio zadovoljnim svojom novom vjerom...”
Šejh klimnu glavom i reče: “Subhanallah,   isto ovako se desilo nekad u davna vremena.”
Hemmam: “Kako se to desilo u davna vremena, o šejh?”
Šejh: “To je, zaista, čudna priča..”
Sultan: “Hoćeš li nam ispričati priču o dječaku koji je prihvatio islam?”
Šejh: “Da, djeco moja...

U davna vremena, negdje je živio mali dječak. Zvao se Ma’ruf. Živio je sa roditeljima u jednom malom selu. Roditelji su mu bili kršćani. A, kao što znate, kršćani lažu na Allaha i govore da Allah ima ženu i dijete, estagfirullah!’’
S’ad: “Euzubillahi!”Vail: “Uzvišen je Allah od onoga što oni govore!”Šejh nastavi: “Ma’ruf je išao kod monaha koji ga je podučavao  njihovoj vjeri.”
Ahmed: “A šta znači monah?”
Šejh: “Monah je kod kršćana čovjek koji se osamljuje radi ibadeta i služi crkvi, a crkva je mjesto ibadeta kod kršćana. Monasi se nikad ne žene i misle da je to potpuna čistoća...”
Sultan: “Čudni su njihovi zakoni... ne žene se, a kažu da Allah ima suprugu?!”
Nasmija se poznati šejh i reče: “Bravo Sultan... Monah je govorio dječaku Ma’rufu: ‘Reci da je Allah troje, tj. otac, sin i duh.’ Kad je to čuo, dječak se začudio i rekao: ‘Allah je jedan! Allah je jedan!’ Čuvši to, monah udari dječaka i obavijesti njegove roditelje o tome što se dogodilo. Roditelji se naljutiše na Ma’rufa i kazniše ga...
Jednog dana, Ma’ruf upita svoje roditelje: ‘Kako robujete pored Allaha nekom drugom?! Kako možete reći da je Isa, alejhis-selam, Allahov sin? Pored svega toga kažete i da je umro i da je razapet?! Da li je Allahu, Stvoritelju svega, potrebno da ima dijete, kao što je to potrebno ljudima, koji su Allahova stvorenja?! Kako to?! Kako?!’ Kada su sve to čuli od svog sina, žestoko su se naljutili. Potom, njegova majka reče njegovom ocu: ‘Naš sin je još dijete i ne zna šta priča. Sigurno je sreo nekog od muslimana koji ga je pokvario.’
Otac reče: ‘Odvest ću ga velikom monahu i reći ću mu šta se dogodilo.’ Uhvati Ma’rufa za ruku i povede ga kod velikog monaha.
Kada su stigli, monah ga upita: ‘Sinčiću, ko te naučio da tako govoriš?’
Ma’ruf: ‘Moje srce! Nije prestalo misliti o Onome koji je stvorio nebesa i Zemlju, sve dok nije shvatilo da ih je stvorio Jedini Bog, kojem ništa nije slično, niti Mu je potrebna ičija pomoć...’”
S’ad: “Kako to da insan uči od svog srca?”
Šejh: “Čisto srce, sinčiću moj, Allah upućuje i ono spoznaje svoga Gospodara i istinu. A, srce dječaka Ma’rufa bilo je blistavo čisto, inšallah.”
Hemmam: “I šta je rekao monah na Ma’rufove riječi?”
Šejh: “Monah reče: ‘I šta još imaš reći, dječače?’  Ma’ruf reče: ‘Zaista, Allah nema suprugu niti dijete. Zaista je on jedini Bog. Stvorio je nebesa i Zemlju bez ičije pomoći. Nisu Mu potrebni ni žena ni dijete. Allahu nema niko sličan!’
Začudi se monah čuvši ove riječi, te šapnu na uho dječakovom ocu: ‘Da mi nisi rekao da je ovo tvoj sin, rekao bih ti da je on učenik samih meleka.’”
Sultan: “Pa, je li to monah prihvatio islam?”
Šejh: “Mnogi monasi, sinčiću moj, znaju da je islam jedina prava vjera, ali se boje ako ga prihvate da će ih njihov narod ubiti, ili se boje da će izgubiti bogatstvo koje im ljudi donose u crkvu.”
Ahmed: “Šta je uradio dječakov otac?”
Šejh: “Vratio se sa dječakom kući i naredio mu da se vrati onom prvom monahu koji ga je udarao. I, jednog dana, istukao je monah dječaka mnogo i još ga strogo kaznio.”
S’ad: “Šta je to? Monah je toliko strog?!”
Hassan: “Ja volim milostivog učitelja.”
Šejh: “Ma’ruf nije mogao podnijeti to kažnjavanje, pa je pobjegao od monaha.”
Vail: “Je li pobjegao svojoj kući?”
Šejh: “Nije, sinčiću. Pobjegao je u neko mjesto daleko od svog sela.”
Sultan: “A gdje je otišao? On je tako mali...”
Hassan: “A šta je uradio njegov babo?”
Šejh: “Tugovao je njegov babo mnogo kada je čuo da mu je sin pobjegao. Majka mu je, isto tako, mnogo tugovala i plakala. Govorila je: ‘Kamo sreće da smo ga pustili da priča šta želi... kamo sreće da ga nismo kaznili i prisilili da uči kod monaha...’  
Dječakov babo na to reče: “Ako ga nađem, neću mu halaliti što nas je napustio, ali ću slijediti njegovu vjeru kakva god da je...’”
S’ad: “Subhanallah, oni ga mnogo vole.”
Šejh: “Zaista je Allah Uzvišeni u srca majke i oca ulio veliku samilost prema njihovoj djeci.”
Hassan: “Časni šejhu, jesu li ga našli roditelji?”Šejh: “Kada je Ma’ruf pobjegao, mnogo se umorio tragajući za čovjekom muslimanom koji bi ga podučio vjeri islamu. Tako umoran išao je putem, kada je ugledao čovjeka. Shvatio je da je taj čovjek musliman. Zamolio ga je da mu dadne nešto hrane i vode, pa ga je ovaj čovjek nahranio i napojio. Poslije toga, upita ga čovjek o njegovom stanju, pa mu je dječak ispričao šta mu se dogodilo...
Kada je čuo šta se dogodilo, obradova se čovjek mnogo i reče: ‘Ja ću te podučiti islamu. Zovem se Alij ibn Musa i imam ders u velikom mesdžidu u gradu. Ići ćeš sa mnom svaki dan da učiš islam.’
Obradova se Ma’ruf ovome, i zahvali se čovjeku na njegovom dobročinstvu i hrani i piću kojim ga je počastio, te mu se pridruži na putu prema gradu.”
S’ad: “Je li ga naučio šta je namaz, zekat i druge propise vjere?”
Šejh: “Naravno, sinčiću... počeo je Ma’ruf da ide sa šejhom Alijem ibn Musaom u mesdžid da uči propise islama, sve dok nije postao veliki i poznati učenjak. A, s druge strane, njegov otac i majka su mnogo tugovali za njim i žudjeli da ga ponovo vide.”
Vail: “Je li im se vratio?”
Šejh: “Da, sinčiću... Kada je Ma’ruf sakupio dosta znanja kod mnogih učenjaka, odlučio je da se vrati roditeljima da ih vidi, jer je i on njih mnogo poželio. Posebno je zanimljivo to što ih nije vidio mnogo godina. Uzjahao je Ma’ruf svoga konja i zaputio se svojim roditeljima...
Kad je stigao, pokucao je na vrata roditeljske kuće, strahujući da ih neće naći. U tom trenutku, čuo je glas svoga oca kako govori: ‘Ko to kuca?’ Mnogo se obradova Ma’ruf i reče: ‘Ja sam, Ma’ruf...’
Htjedoše roditelji da polete od sreće. Otvoriše mu vrata i uzbuđeno rekoše: ‘Ma’ruf... Nemoguće!!!’  Nisu mogli da vjeruju...
Zagrliše ga, a suze su im se slijevale niz lice. 
Majka ga upita: ‘Koje si vjere sada, sine moj?’ 
Sa strahom je posmatrao majku, zatim, oca, i reče: ‘Moja vjera je islam. Vjera u jednog Allaha, majko.’
Plakala je majka... plakao je i otac govoreći: ‘I naša vjera je islam, sine moj. I mi smo muslimani. Naša vjera je i tvoja vjera. Naša vjera je vjera tevhida. Allah je jedan! Allah je jedan! Ma’ruf je bio presretan zbog svojih roditelja...
Hvaljen neka je Allah! Neizmjerno Mu hvala na ovoj ogromnoj blagodati islama...”
Sultan: “Je li Ma’ruf ostao sa roditeljima u kršćanskoj zemlji?”
Šejh: “Nije, odselili su zajedno u muslimansku zemlju, i tamo su življeli lijepo i u blagostanju.”
S’ad: “Je li se Ma’ruf vratio svom šejhu, alimu Aliju ibn Musau?”
Šejh: “Jeste. I ne samo to, Ma’ruf je nastavio tražiti znanje u mnogim muslimanskim zemljama, sve dok nije postao veliki alim kod muslimana. On je alim Ma’ruf el-Kerhij.”
Hassan: “Prelijepa priča... Šta ima ljepše od znanja!!!”
Hemmam: “A šta je ljepše od života alima...”
Šejh: “Molim Allaha da i vi svoje živote provedete u znanju.’’ 
Ustadoše dječaci izgovarajući dovu za šejha: “Allah te nagradio svakim dobrom, zaista smo se mnogo okoristili ovom pričom...”


Preporuka roditeljima: Svaku riječ, rečenicu ili dio teksta, koji je obilježen na bilo koji način (podebljan, podvučen ili ukošen), pojasnite svojoj djeci! U svakom označenom dijelu krije se neka mudrost koja će, objasnite li je svome djetetu, umnogome utjecati na lijep odgoj, ahlak, pa i znanje vašeg djeteta, inšallah!