Gdje je istina? 
    
Preveo i prilagodio: Haris Hećimović , ASUQ (Asocijacija studenata Ummul-Qura, Mekka).   

 
Na predavanje kod poznatog šejha, Hassan je ovaj put donio neki časopis. Šejh uze časopis, a Hassan mu reče: “Pogledaj, o šejh, prelijepu vijest!” Šejh otvori časopis i poče čitati vijest: “Mali dječak kršćanin, ima samo šest godina i primio je islam i pametno raspravlja sa svojim roditeljima, te ih je učinio zadovoljnim svojom novom vjerom...”
Šejh klimnu glavom i reče: “Subhanallah,   isto ovako se desilo nekad u davna vremena.”
Hemmam: “Kako se to desilo u davna vremena, o šejh?”
Šejh: “To je, zaista, čudna priča..”
Sultan: “Hoćeš li nam ispričati priču o dječaku koji je prihvatio islam?”
Šejh: “Da, djeco moja...

U davna vremena, negdje je živio mali dječak. Zvao se Ma’ruf. Živio je sa roditeljima u jednom malom selu. Roditelji su mu bili kršćani. A, kao što znate, kršćani lažu na Allaha i govore da Allah ima ženu i dijete, estagfirullah!’’
S’ad: “Euzubillahi!”Vail: “Uzvišen je Allah od onoga što oni govore!”Šejh nastavi: “Ma’ruf je išao kod monaha koji ga je podučavao  njihovoj vjeri.”
Ahmed: “A šta znači monah?”
Šejh: “Monah je kod kršćana čovjek koji se osamljuje radi ibadeta i služi crkvi, a crkva je mjesto ibadeta kod kršćana. Monasi se nikad ne žene i misle da je to potpuna čistoća...”
Sultan: “Čudni su njihovi zakoni... ne žene se, a kažu da Allah ima suprugu?!”
Nasmija se poznati šejh i reče: “Bravo Sultan... Monah je govorio dječaku Ma’rufu: ‘Reci da je Allah troje, tj. otac, sin i duh.’ Kad je to čuo, dječak se začudio i rekao: ‘Allah je jedan! Allah je jedan!’ Čuvši to, monah udari dječaka i obavijesti njegove roditelje o tome što se dogodilo. Roditelji se naljutiše na Ma’rufa i kazniše ga...
Jednog dana, Ma’ruf upita svoje roditelje: ‘Kako robujete pored Allaha nekom drugom?! Kako možete reći da je Isa, alejhis-selam, Allahov sin? Pored svega toga kažete i da je umro i da je razapet?! Da li je Allahu, Stvoritelju svega, potrebno da ima dijete, kao što je to potrebno ljudima, koji su Allahova stvorenja?! Kako to?! Kako?!’ Kada su sve to čuli od svog sina, žestoko su se naljutili. Potom, njegova majka reče njegovom ocu: ‘Naš sin je još dijete i ne zna šta priča. Sigurno je sreo nekog od muslimana koji ga je pokvario.’
Otac reče: ‘Odvest ću ga velikom monahu i reći ću mu šta se dogodilo.’ Uhvati Ma’rufa za ruku i povede ga kod velikog monaha.
Kada su stigli, monah ga upita: ‘Sinčiću, ko te naučio da tako govoriš?’
Ma’ruf: ‘Moje srce! Nije prestalo misliti o Onome koji je stvorio nebesa i Zemlju, sve dok nije shvatilo da ih je stvorio Jedini Bog, kojem ništa nije slično, niti Mu je potrebna ičija pomoć...’”
S’ad: “Kako to da insan uči od svog srca?”
Šejh: “Čisto srce, sinčiću moj, Allah upućuje i ono spoznaje svoga Gospodara i istinu. A, srce dječaka Ma’rufa bilo je blistavo čisto, inšallah.”
Hemmam: “I šta je rekao monah na Ma’rufove riječi?”
Šejh: “Monah reče: ‘I šta još imaš reći, dječače?’  Ma’ruf reče: ‘Zaista, Allah nema suprugu niti dijete. Zaista je on jedini Bog. Stvorio je nebesa i Zemlju bez ičije pomoći. Nisu Mu potrebni ni žena ni dijete. Allahu nema niko sličan!’
Začudi se monah čuvši ove riječi, te šapnu na uho dječakovom ocu: ‘Da mi nisi rekao da je ovo tvoj sin, rekao bih ti da je on učenik samih meleka.’”
Sultan: “Pa, je li to monah prihvatio islam?”
Šejh: “Mnogi monasi, sinčiću moj, znaju da je islam jedina prava vjera, ali se boje ako ga prihvate da će ih njihov narod ubiti, ili se boje da će izgubiti bogatstvo koje im ljudi donose u crkvu.”
Ahmed: “Šta je uradio dječakov otac?”
Šejh: “Vratio se sa dječakom kući i naredio mu da se vrati onom prvom monahu koji ga je udarao. I, jednog dana, istukao je monah dječaka mnogo i još ga strogo kaznio.”
S’ad: “Šta je to? Monah je toliko strog?!”
Hassan: “Ja volim milostivog učitelja.”
Šejh: “Ma’ruf nije mogao podnijeti to kažnjavanje, pa je pobjegao od monaha.”
Vail: “Je li pobjegao svojoj kući?”
Šejh: “Nije, sinčiću. Pobjegao je u neko mjesto daleko od svog sela.”
Sultan: “A gdje je otišao? On je tako mali...”
Hassan: “A šta je uradio njegov babo?”
Šejh: “Tugovao je njegov babo mnogo kada je čuo da mu je sin pobjegao. Majka mu je, isto tako, mnogo tugovala i plakala. Govorila je: ‘Kamo sreće da smo ga pustili da priča šta želi... kamo sreće da ga nismo kaznili i prisilili da uči kod monaha...’  
Dječakov babo na to reče: “Ako ga nađem, neću mu halaliti što nas je napustio, ali ću slijediti njegovu vjeru kakva god da je...’”
S’ad: “Subhanallah, oni ga mnogo vole.”
Šejh: “Zaista je Allah Uzvišeni u srca majke i oca ulio veliku samilost prema njihovoj djeci.”
Hassan: “Časni šejhu, jesu li ga našli roditelji?”Šejh: “Kada je Ma’ruf pobjegao, mnogo se umorio tragajući za čovjekom muslimanom koji bi ga podučio vjeri islamu. Tako umoran išao je putem, kada je ugledao čovjeka. Shvatio je da je taj čovjek musliman. Zamolio ga je da mu dadne nešto hrane i vode, pa ga je ovaj čovjek nahranio i napojio. Poslije toga, upita ga čovjek o njegovom stanju, pa mu je dječak ispričao šta mu se dogodilo...
Kada je čuo šta se dogodilo, obradova se čovjek mnogo i reče: ‘Ja ću te podučiti islamu. Zovem se Alij ibn Musa i imam ders u velikom mesdžidu u gradu. Ići ćeš sa mnom svaki dan da učiš islam.’
Obradova se Ma’ruf ovome, i zahvali se čovjeku na njegovom dobročinstvu i hrani i piću kojim ga je počastio, te mu se pridruži na putu prema gradu.”
S’ad: “Je li ga naučio šta je namaz, zekat i druge propise vjere?”
Šejh: “Naravno, sinčiću... počeo je Ma’ruf da ide sa šejhom Alijem ibn Musaom u mesdžid da uči propise islama, sve dok nije postao veliki i poznati učenjak. A, s druge strane, njegov otac i majka su mnogo tugovali za njim i žudjeli da ga ponovo vide.”
Vail: “Je li im se vratio?”
Šejh: “Da, sinčiću... Kada je Ma’ruf sakupio dosta znanja kod mnogih učenjaka, odlučio je da se vrati roditeljima da ih vidi, jer je i on njih mnogo poželio. Posebno je zanimljivo to što ih nije vidio mnogo godina. Uzjahao je Ma’ruf svoga konja i zaputio se svojim roditeljima...
Kad je stigao, pokucao je na vrata roditeljske kuće, strahujući da ih neće naći. U tom trenutku, čuo je glas svoga oca kako govori: ‘Ko to kuca?’ Mnogo se obradova Ma’ruf i reče: ‘Ja sam, Ma’ruf...’
Htjedoše roditelji da polete od sreće. Otvoriše mu vrata i uzbuđeno rekoše: ‘Ma’ruf... Nemoguće!!!’  Nisu mogli da vjeruju...
Zagrliše ga, a suze su im se slijevale niz lice. 
Majka ga upita: ‘Koje si vjere sada, sine moj?’ 
Sa strahom je posmatrao majku, zatim, oca, i reče: ‘Moja vjera je islam. Vjera u jednog Allaha, majko.’
Plakala je majka... plakao je i otac govoreći: ‘I naša vjera je islam, sine moj. I mi smo muslimani. Naša vjera je i tvoja vjera. Naša vjera je vjera tevhida. Allah je jedan! Allah je jedan! Ma’ruf je bio presretan zbog svojih roditelja...
Hvaljen neka je Allah! Neizmjerno Mu hvala na ovoj ogromnoj blagodati islama...”
Sultan: “Je li Ma’ruf ostao sa roditeljima u kršćanskoj zemlji?”
Šejh: “Nije, odselili su zajedno u muslimansku zemlju, i tamo su življeli lijepo i u blagostanju.”
S’ad: “Je li se Ma’ruf vratio svom šejhu, alimu Aliju ibn Musau?”
Šejh: “Jeste. I ne samo to, Ma’ruf je nastavio tražiti znanje u mnogim muslimanskim zemljama, sve dok nije postao veliki alim kod muslimana. On je alim Ma’ruf el-Kerhij.”
Hassan: “Prelijepa priča... Šta ima ljepše od znanja!!!”
Hemmam: “A šta je ljepše od života alima...”
Šejh: “Molim Allaha da i vi svoje živote provedete u znanju.’’ 
Ustadoše dječaci izgovarajući dovu za šejha: “Allah te nagradio svakim dobrom, zaista smo se mnogo okoristili ovom pričom...”


Preporuka roditeljima: Svaku riječ, rečenicu ili dio teksta, koji je obilježen na bilo koji način (podebljan, podvučen ili ukošen), pojasnite svojoj djeci! U svakom označenom dijelu krije se neka mudrost koja će, objasnite li je svome djetetu, umnogome utjecati na lijep odgoj, ahlak, pa i znanje vašeg djeteta, inšallah!

Dijete koje dozivljava neprijateljsko ponasanje - UCI SE SVADJATI -


 Dijete koje dozivljava ravnodusnost - UCI SE BITI OSAMLJENO 


- Dijete koje dozivljava kritikovanje - UCI OSUDJIVATI 


- Dijete kojem se cesto prigovara - NE PRIMJECUJE DA GA OKOLINA VOLI 


- Dijete koje se ismijava - ONO UCI BITI POVUCENO 


- Dijete koje dozivljava osramocenje - UCI SE STIDJETI SAMOG SEBE 


- Dijete koje dozivljava toleranciju - UCI BITI STRPLJIVO 


- Dijete koje se ohrabruje - UCI SE SAMOPOUZDANJU I SIGURNOSTI 


- Dijete koje se pohvaljuje - UCI PRIMJECIVATI I CIJENITI DOBRO 


- Dijete koje se uci postenju - UCI SE BITI PRAVEDNO 


- Ako dijete zivi u sigurnoj porodici - ONO SE UCI POVJERENJU 


- Ako dijete dozivljava odobrenje i podrsku za svoje postupke - UCI BITI ZADOVOLJNO SOBOM 


- Dijete sa kojim se razgovara - UCI SE RAZMISLJATI 


- Dijete koje dozivljava da se roditelji vole - -UCI DA JE OBITELJ ZAJEDNICA LJUBAVI 

DRUGA STRANA DJEČIJE IGRE I ZABAVE      


Piše: Halid Rušeh - Prijevod: Damir Muratović


Često vidimo našu djecu u igri i ne obraćamo pažnju na njihovu vrisku i galamu, postupke koji mogu dovesti do tjelesnih povreda i materijalne štete, kao i neprihvatljive stvari u pogledu morala i odgoja. Ovim tekstom želimo ukazati na jednu drugu stranu dječije igre koju zanemarujemo i ne obraćamo pažnju na nju, ne ubirući tako plodove onog pozitivnog i korisnog u njoj, niti pak otklanjamo negativnosti i moguće štete.


Dozvoli mi, cijenjeni čitaoče, da ti pojam dječije igre i zabave predstavim u jednom drugom svjetlu, kroz njen dvostruki utjecaj na djecu:


·        pozitivni, koji koristi našoj djeci u pogledu njihovog ponašanja i jačanja ličnosti, stjecanja znanja i odgoja,

·        i negativni, koji u njima ostavlja bolan trag i prati ih tokom cijelog života. Njegov utjecaj može dovesti do poremećaja ličnosti kod djece i kao takav, ne smije se potcijeniti.


Zbog toga sam želio da današnji očevi i majke zajedno sa mnom razmisle o dječijoj igri i zabavi na jedan drugi način, kroz  naučni i praktični pristup, koji će nam ukazati na jednu drugu, nama nevidljivu stranu dječije igre.


Igra i zabava ima direktan utjecaj na tjelesni, umni, emotivni i, također, sociološki razvoj djece. Ona  jača njihovu tjelesnu građu  i doprinosi njihovom prirodnom razvoju i rastu. Pomaže im da iskristališu, razviju i shvate bitne pojmove i predodžbe o sebi i drugima, o onome što ih čini zadovoljnim i što je neprihvatljivo za njih, te formiraju poglede na druge kroz svakodnevne društvene aktivnosti.


Također, i sama ličnost djeteta, kroz kontakt sa drugom djecom i druženje, stječe svoje osobenosti i manire, a igra je, svakako, jedno od prvih dječijih iskustava i dodira sa okolinom.


Igra pruža djetetu mogućnost da samo vrednuje i procijeni utjecaj nekih svojih djela, određenog ponašanja i postupaka kao i njihove eventualne kontraefekte, odnosno posljedice, i olakšava mu da razvija maštu i inovativne sposobnosti, što će mu, kasnije, pomoći da bude pronicljiva i oštroumna osoba.


Činjenica je da mala djeca nisu u stanju napraviti preciznu razliku između igre i stvarnog života.


Predškolski period dijete uglavnom provede u igri. Početkom škole, ono počinje praviti razliku između ozbiljnog rada i učenja sa jedne, i igre i zabave sa druge strane, što kasnije može imati i pozitivan i negativan utjecaj na nastavak školovanja. Stoga, neki pedagozi smatraju da u prvim godinama školovanja djetetu treba dati širinu i prostor za igru, te njegovu obavezu učenja, koja mu je tada strana i nepoznata, što više povezati i prožeti igrom, kako se kod njega ne bi pojavio osjećaj averzije prema tome.


Međutim, drugi smatraju da je potrebno odrediti nekoliko sati dnevno, u kojima će dijete prestati sa igrom i ozbiljno se posvetiti svojim obavezama, bilo da se radi o učenju, obavljanju namaza, jelu i sl. Na taj način, u njegovoj svijesti će se formirati jasna granica kojom će ono moći da razlikuje ozbiljnost i rad sa jedne i igru i zabavu sa druge strane. To je ono što mi preferiramo, ali pod uvjetom da se to ostvari postepeno, u prve dvije godine školovanja, i to na način da se školske obaveze nametnu kroz igru, kao podsticaj i podstrek, kako bi dijete prihvatilo i zavolilo i jedno i drugo.


Gledajući na igru kao na jedan vid aktivnosti, slobodno možemo govoriti o potrebi ''usmjeravanja i kanalisanja'' iste. Iako neki pedagozi poput Šableena, Lejnora i drugih, smatraju da je jedini smisao i cilj igre uživanje i postizanje zadovoljstva kod djeteta, i ne savjetuju da se ona na bilo koji način usmjerava i kanališe ka nekom drugom cilju. U stanju smo da između ova dva stava zauzmemo jedan srednji, dozvolivši jedan pozitivan vid ''usmjeravanja i kanalisanja igre'' ubacivanjem u nju određenih stvari koje će imati svoj smisao i utjecaj, bez mijenjanja same suštine igre koju dijete prakticira.


Kao npr. da izmijenimo oblik, mogućnosti i efekte igre, odaberemo joj mjesto, učesnike, na svoj način iskoristimo sve dostupne mogućnosti i različite okolnosti koje okružuju dijete u toku same igre.


Također, vrlo je bitno ovdje spomenuti da za djecu, prilikom odabira igre, zaobiđemo one koje su veoma privlačne, atraktivne i komplikovane, već da uvijek nastojimo odabrati onu sa kojom dijete, u toku igranja, ostvaruje interakciju, razumije je, samo je završi i upotpuni i tako ostvari njen cilj. Ovim želimo savjetovati odgajatelje koji, u radu sa djecom, koriste samo određene igre i odabiru samo posebne vrste igračaka.


Isto tako, smatramo pogrešnim, kao što je to slučaj u nekim obdaništima i dječijim igraonicama, izdvajanje posebne prostorije u kojoj dijete praktikuje samo određene igre, svakodnevno i na isti način. Ovdje savjetujemo jedan širi pristup, a to je da se djeci omogući igranje sa stvarima kao što su plastelin, pijesak i tome slično, pogodnim za njihov uzrast, što će dovesti do toga da djeca primijene u praksi ono što su odabrali i zamislili sami i na svoj način. Nesumnjivo je da pitanje odabira ostaje otvoreno, i da ono ne podliježe određenim strogim pravilima i normama, već se odabire ono što je prikladnije.


Činjenica je da, kada bismo shvatili praktičan utjecaj igre na djecu, mogli bismo jasnije sagledati sve faze kroz koje dijete prolazi tokom igranja.


Tako npr. ako na igru gledamo kao na sredstvo pomoću kojeg dijete ostvaruje kontakt (interakciju) sa svojom okolinom, vidjet ćemo da ono, kroz samu igru, ponavlja neke stvari, isprobava, pokušava i nastoji uraditi nešto, otkriva i istražuje, mijenja izgled i oblik raznih stvari i pokušava utjecati na date okolnosti i situaciju. Na ovaj način, ono je u stanju da u sebi izgradi određenu zamisao i formira predodžbu o nečemu i kasnije je primijeni u stvarnom životu.


Također, igra utječe na svijest i moć rasuđivanja, tako da vidimo dijete, kako, miješajući između živih i neživih bića, ne razlikujući ih, nastoji ostvari kontakt i komunikaciju sa stvarima oko sebe.


Primijetit ćemo, također, da se kroz igru kod djeteta razvija senzibilitet i emotivan stav prema značenju i poimanju nekih stvari koje oni vide, dodiruju, čuju ili pak osjete nekim od svojih čula, što razvija i jača njihove umne sposobnosti i omogućava im novi i obnovljeni pogled na sredinu koja ih okružuje.


Druga, vrlo važna uloga i funkcija igre na koju moramo obratiti pažnju jeste da dijete kroz nju usvaja određene forme i oblike ponašanja, tako da ga možemo vidjeti kako traga za onim što mu je skriveno i nedostupno, ostvaruje društvene veze, nastoji upravljati situacijom i okolnostima koje ga okružuju, i kroz samu igru preuzima ulogu nekad oca ili majke, djeteta, vojnika i tome slično.
 
U prvim godinama života, igra djetetu pruža mogućnost da kroz nju uživa i bude zadovoljno i veselo, kasnije, kako raste, omogućava mu da se oslobodi i pobjegne od stvarnosti koja je puna kojekakvih pravila i zabrana, te da ostvari svoje ciljeve, proširi svoja saznanja i produbi osjećaje, što nas navodi da vjerujemo u važnost održavanja kontinuiranih izučavanja i ozbiljnih studija o igri i o tome kako se okoristiti njome.   
minber.ba

Vrijeme s ocem


Procjenjuje se da zaposleni otac danas sa svojom djecom provodi oko 3 minute dnevno. Danas cesto srecemo oceve koji napuštaju svoje porodice, oceve koji rijetko viðaju svoju djecu zbog razvoda, te oceve koji su prezauzeti i koji veoma malo, ako ikako, ucestvuju u podizanju svoje djece...


Ocevi se bude rano, dugo voze do posla i kasno se vraæaju kuci umorni. U tim momentima oni samo žele da veceraju, da se malo odmore i da legnu u krevet kako bi sljedeci dan opet mogli ponoviti tu rutinu. I svako malo, oni sebi govore da ce sljedeæi dan provesti više vremena sa svojom djecom.


Reci cete da muslimani nisu takvi. Pa, možda. Ali, koliko vremena vi provedete sa svojom djecom tokom dana? Pod tim ne racunajte to što boravite u istoj kuci s njima, vec to koliko se, zaista, družite.


Poznata americka pjesma Harryja Chapina prica tužnu pricu o djecaku koji stalno pokušava da se druži sa svojim ocem, ali je on uvijek prezauzet. Kad djecak odraste i otac ostari, otac je taj koji uporno pokušava da bude sa svojim sinom, ali sada on uvijek ima nešto prece da radi.


Kvalitetno vrijeme koje otac provede sa svojom djecom od kljucnog je znacaja i za roditelja i za djecu. Djeca trebaju znati da ih njihov otac voli i da se brine za njih, a otac treba paziti da ne prekine ovu vezu sa svojom djecom tako što ih zanemaruje.


Savjeti o tome kako poboljšati odnos otac-dijete


Postoji mnogo nacina na koje otac može kvalitetno provesti vrijeme sa svojom djecom i izgraditi vezu s njima. Cak i ako je veoma zauzet, on može izdvojiti dovoljno vremena za neke od ovih aktivnosti.


Pokažite svojoj djeci na jednostavne nacine da ih volite


Neki ocevi pokušavaju kupiti naklonost svoje djece tako što im daju poklone umjesto sebe. To može uzrokovati više štete nego koristi. Jednostavni primjer poslanika Muhameda, a.s., mnogo je bolji. Kad bi njegova kcerka Fatima, neka je Allah s njom zadovoljan, došla do Poslanika, a.s., on bi ustao, poljubio je, uzeo je za ruku i dao joj da sjedne na njegovo mjesto. Kasnije u životu, djeca ce mnogo duže pamtiti ovu vrstu licnog izaza ljubavi nego li poklon koji im je bilo ko mogao dati.


Pricajte i citajte price svojoj djeci prije spavanja


Postoji mnoštvo odlicnih islamskih prica i knjiga koje pritom možete koristiti ili cak možete izmisliti neke svoje price. Na taj nacin istovremeno pomažete djetetu da razvije svoju islamsku licnost. Osim toga, možete motivirati djecu da izmisle price koje ce oni vama ispricati.


Igrajte se ponekad sa svojom djecom


Možete se igrati loptom, bojiti slike ili graditi kuce od kockica ili bilo šta drugo.


Dopustite da vam djeca pomognu oko jednostavnih zadataka


Dopustite im da vam pomognu prilikom nošenja namirnica, pravljenja vecere ili košenja bašte. Djeca se, obicno, veoma zabavljaju radeci stvari koje odrasli smatraju obavezama.


Izvedite porodicu na piknik


Družite se s djecom igrajuci frizbija i fudbala ili ljuljajuci se na ljuljaškama. Vašoj djeci ce u sjecanju ostati ovo posebno vrijeme koje ste proveli zajedno kao porodica.


Pomozite djeci oko zadace


Pokažite im da ste istinski zainteresirani za njihovo obrazovanje i život tako što cete ih pitati o tome šta su radili u školi, te zajedno s njima citati knjige i raditi projekte i zadatke.


Najmanje dva obroka sedmicno pojedite zajedno, kao porodica


Iskoristite vrijeme koje provedete u vožnji
Nemojte samo slušati vijesti i zaboraviti da su vaša djeca u autu s vama. Pricajte i šalite se s njima ili zajedno ucite ilahije.


Ponekad okupajte svoje najmladje


Obicno su majke te koje kupaju djecu, meðutim, vrijeme kupanja je odlicna prilika za oceve da se druže sa svojom djecom. Pustite ih da pljuskaju po vodi i igraju se više nego što to uobicavaju s majkom.


Naucite svoju djecu kako da uzmu abdest i klanjaju s vama


Ako ste kod kuce, bolje je da citava porodica klanja u džematu nego svako zasebno. Djeca veoma vole uciti ezan. Odredite da najmlaðe dijete bude menadžer za namaz, da brine o sedžadama, vremenu klanjanja i pozivanju ostalih na namaz.


Vodite djecu sa sobom u džamiju


To je odlican nacin da s djecom izgradite vezu i kao otac i kao musliman.


Budite na raspolaganju svojoj djeci i dajte im do znanja da uvijek mogu racunati na vas ako žele o necemu popricati


Ako vi ne razgovarate sa svojom djecom, ona ce razgovarati s nekim drugim, a to može biti neko neodgovarajuci. Dobar nacin da svoju djecu upoznate kao osobe jeste da ih jedno po jedno izvodite na rucak, razgovor ili neki drugi dogaðaj.


Razgovarajte s djetetom, nemojte mu držati pridike


Pošto otac cesto preuzima zadatak disciplinovanja djece on lahko može postati samo osoba koja izdaje nareðenja, a prestati biti roditelj i prijatelj svog djeteta. Slušajte pažljivo ono što vam djeca pricaju, radije nego da vi samo pricate njima.


Imamo samo jednu priliku da budemo sa svojom djecom prije nego što odrastu. Ako želimo da nas vole i poštuju kad ostarimo, takav odnos trebamo izgraditi dok su oni još mali.


Ocevi obicno nemaju dovoljno vremena da se posvete svojoj djeci kao majke. Ali ako kvalitetno iskoristimo i ono malo vremena što nam je na raspolaganju, onda postoji šansa da izgradimo cvrstu vezu s našom djecom prije nego što bude prekasno.

Sve je vise dokaza da djeca koju su mame dojile postaju inteligentnija od djece koja su hranjena umjetnim mlijekom, tvrde znanstvenici s kanadskog sveucilista. Oni su testirali 14.000 djece u dobi od 6 godina i utvrdili da bolje rezultate na testovima inteligencije postizu djeca hranjena...

majcinim mlijekom. No znanstvenici nisu sasvim sigurni ima li to direktne veze s majcinim mlijekom ili dojenjem, no kazu da dojenje majcinim mlijekom povecava kognitivni razvoj djece.

Otkrili su da djeca koju se dojilo intenzivno u prva tri mjeseca te ona koju se dojilo i cijelu prvu godinu imaju vece rezultate na testovima za oko 5,9 bodova. Istrazivaci kazu i da dojenje moze povecati verbalnu inetrakciju izmedju majke i djeteta, sto takodjer povoljno utjece na daljnji razvoj djetetovih sposobnosti.

Stoga dodaju da bi trebalo vise promovirati dojenje, ako ni zbog cega drugog, onda zbog zdravlja. Lijecnici isticu da dojenje potpuno zadovoljava prehrambene potrebe djeteta u prvih sest mjeseci kada, osim majcina mlijeka, djetetu treba poceti nuditi i drugu hranu. Nijedno umjetno (adaptirano) mlijeko jos ne moze kvalitetom nadomjestiti majcino.

Ono je lako probavljivo i vrlo hranjivo, a tijekom dojenja omogucava uspostavljanje izuzetnog kontakta izmedju majke i djeteta. U tom razdobolju izmedju njih se uspostavljaju prvi "dijalozi". Lijecnici tvrde da su djeca koju se dojilo zdravija te manje izlozena alergijama i gojaznosti u kasnijim godinama.

"Covjeku smo oporucili da bude poslusan roditeljima svojim. Majka ga njegova nosi i i njezino zdravlje trpi, a i njegovo dojenje je dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni ce se sve vratiti"! (Lukman 14)

ODGOVORNOST UNUTAR PORODICE

Preuzeto: iz Saff-a 


Zato se obraćam svakom svjesnom mladiću ili djevojci: Ti si taj faktor koji može biti razlogom napretka, jer riječ je o tvom ocu i majci, riječ je o tvom bratu i sestri, nerijetko je riječ o bračnom drugu i djetetu... Ti sa njima činiš dio jednog jakog korijena, čvrste porodične veze, jedno porijeklo, i u stanju si da djeluješ i utječeš na porodicu više nego što je to u mogućnosti bilo ko drugi, i nemoj očekivati da će doći daija, ući u tvoju porodicu da bi zauzeo tvoje mjesto u podučavanju tvojih ukućana

Piše: Dr. Selman b. Fahd el-'Auda
 

Islam je porodici odredio visoko mjesto koje se mora poštovati tako što će se voditi briga o njoj i unutar nje stvarati pozitivna atmosfera. Eventualna nezainteresiranost i nemaran odnos prema porodici može imati katastrofalne posljedice. Primijetit ćemo da najmoćnije i najbogatije države kada žele propagirati i promovirati vlastita ubjeđenja i ideologiju, regrutiraju na hiljade propagatora koji pozivaju onome što smatraju da je najbitnije. Naš odgovor tome je da regrutiramo mladiće koji će postojano obavljati funkciju (obavezu) da'we, bez ikakve materijalne naknade. Preko njih bi se uspjelo ostvariti ono što nije uspjelo preko islamskih misionara koji su u mogućnosti održati predavanje u mesdžidu, u islamskom centru ili na bilo kojem drugom javnom mjestu predviđenom za obraćanje, ali nisu u stanju direktno utjecati na bitnije promjene u kućama ljudi. Tu mogućnost posjeduje mladić ili djevojka kao sastavni faktori te kuće. Zato se obraćam svakom svjesnom mladiću ili djevojci: Ti si taj faktor koji može biti razlogom napretka, jer riječ je o tvom ocu i majci, riječ je o tvom bratu i sestri, nerijetko je riječ o bračnom drugu i djetetu... Ti sa njima činiš dio jednog jakog korijena, čvrste porodične veze, jedno porijeklo, i u stanju si da djeluješ i utječeš na porodicu više nego što je to u mogućnosti bilo ko drugi, i nemoj očekivati da će doći daija, ući u tvoju porodicu da bi zauzeo tvoje mjesto u podučavanju tvojih ukućana.  

Prostor za islam počinje od kuće
 

Svi mi smo svjedoci buđenja ummeta (sahve) i povratka islama na svjetsku scenu i sve nas raduje pomoć kojom je Allah počastio one koji u Njega čvrsto vjeruju, povećavajući im time uputu. To neprijatelje islama nije ostavilo ravnodušnim, iz dana u dan oni šire propagande i laži o vjeri, a imaju i posebne centre koji izvještavaju o opasnostima islamskog buđenja i prave planove suprotstavljanja tome.
Ovo veliko i veličanstveno buđenje (sahva) našlo se u srcima i dušama mnogih mladića čiji su trud i nastojanje ogromni i svaki od njih govori: "Čeznem i žudim za širenjem islama.’’ Islam će sigurno doživjeti nekadašnji uspon zalaganjem pojedinca koji će prvenstveno djelovati na vlastitu dušu, a zatim na društvo oko sebe. Skoro da nema muslimana kojem se u glavi nije javila misao i čežnja o usponu islama. Međutim, postavlja se važno pitanje: Koji je prvi korak ka ovom velikom cilju? Kaže se da putovanje od hiljadu milja počinje jednim korakom! Pa koji je to korak? Porodica (kuća). 
 
Ashabi su počeli od sopstvenih kuća
 

Žalosno je što nalazimo mladiće i djevojke koji žude za mijenjanjem svijeta oko sebe a nisu sposobni promijeniti stanje unutar svojih kuća! Ko nije u stanju nositi malu obavezu, kako će ponijeti veliku obavezu?! S druge strane, ashabi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem: Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija, Selman, Bilal, Ammar, Suhejb, Allah bio zadovoljan njima, bili su u Mekki u danima u kojima se širila riječ istine – da nema drugog boga osim Allaha – čvrsti i strpljivi dok im Allah nije podario pobjedu i bezbjedno mjesto na zemlji.
Bili su svjesni da širenje i napredovanje islama počinje od kuće. Pogledaj biografiju Ebu Bekra: njegova djeca bila su sastavni dio karavane islama, bili su od onih koji su vjerovali u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i borili su se na Allahovom putu, a nije ostala neprimijećena njihova uloga u Hidžri.
Alija b. Ebi Talib – njegovi sinovi Hasan i Husejn bit će predvodnici mladića u Džennetu. Također Zubejrov sin Abdullah b. Ez-Zubejr bio je primjer bogobojaznosti i iskrenosti, odgojen na principima islama, žrtva borbe na Allahovom putu. Isti primjer je sa ostalim porodicama ashaba, njihove kuće bili su odgojni centri u kojima se učio iman i žrtva na Allahovom putu.
 
Naše obaveze u kući (porodici)
 

Ovdje imamo tri strateške obaveze na kojima se moramo zadržati:
 

Prva obaveza: Briga o kućnim potrebama
 
Neophodno je da misionar bude koristan član porodice. Imamo primjere mladića koji su spremni da učestvuju u općekorisnim aktivnostima, da se druže sa prijateljima, putuju, organiziraju izlete, posjećuju centre ili naučne kružoke i kurseve, čitaju i uče napamet knjige, slušaju korisne kasete, spavaju, ali ih najmanje ima u njihovoj kući! Ko će kupovati? Ko će odvesti porodicu ovdje ili ondje, ko će završiti potrebne poslove? Ko će pozvati goste, dočekati i ispratiti ih? Da li se mogu opravdati time da su zauzeti spomenutim aktivnostima i da nemaju vremena za djelovanje u kući? Ne mogu, ali se oni ipak pravdaju time.
 
Druga obaveza: Odgoj
 
Odgoj je neophodna stvar i donosi najviše dobra. Iz tog je razloga Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, objavljeno: I opominji rodbinu svoju najbližu (prijevod značenja Eš-Šuara, 214.). Poslije toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okupio Kurejšije i pozvao ih u islam, kao što bilježe Buharija i Muslim. Rodbina ima najveće pravo kod čovjeka i najpreči su da im se uputi poziv i savjet i da se pobrine o njihovom odgoju. Nelogično je da se daija bavi pozivom drugih a zapostavi svoje bližnje.
 
Utjecaj unutar porodice može se ostvariti na sljedeći način:

 
Prvo: formiranjem manje porodične biblioteke koja će sadržavati islamsku literaturu  zanimljivu svim uzrastima, poput priča za djecu, knjiga sa ženskim pitanjima i tematikom, knjiga sa historijskim podacima, islamskih časopisa. Neophodno je da ta biblioteka bude nadohvat ruke, kako bi od nje bilo praktične koristi.
 

Drugo: sličnu stvar treba uraditi i sa audiotekom.
 

Treće: sedmično sijelo sa članovima porodice i obraćanje kraćim predavanjem i savjetom, a uz to bilo bi lijepo da se skup iskoristi i za učenje Kur'ana ili hadisa. Ovo bi sigurno imalo trajni utjecaj i djelovanje na njihova srca, plus što je to prilika za redovnu analizu i davanje smjernica i nasihata za eventualne greške i propuste.
 
Treća obaveza: Nadgledanje i analiza (preispitivanje)
 

Na kraju, nakon ispunjavanja dviju prethodnih obaveza, dolazi nadgledanje i analiza. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nadgledao je i pratio stanje u porodici. Bilježe Ebu Davud i Nesaija od Abdullaha b. Amra, radijallahu anhuma, da je rekao: "Sjedili smo sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kada je ugledao ženu koja kao da mu je bila poznata. Kada je prišla, vidio je da je to bila Fatima, njegov kćerka. Upitao ju je: ’Zašto si izašla iz kuće, o Fatima...?’" Ostatak hadisa nećemo spominjati, jer je poenta u samom postavljenom pitanju.
 

Buharija i Muslim bilježe od Sehla b. S'ada, radijallahu anhu, da je Poslanik otišao do Fatime i primijetio je da nema njenog muža Alije, radijallahu anhu. Odmah joj je postavio pitanje o razlogu Alijine odsutnosti, a ona mu je pojasnila da se između njih nešto dogodilo te da je zbog toga izašao iz kuće.

Putem ovakvih predaja saznajemo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vodio računa o porodici i da se raspitivao o stvarima koje su mu bile neobične i nesvakidašnje. 

Islamski moral i naša surova stvarnost      


 
 
Naša djeca su neprocjenljivo blago, ali i naš ispit i iskušenje i samo od nas zavisi da li ćemo biti na visini zadatka i odgovornosti • Dok se u posljednje vrijeme bezobrazno zagovara ukidanje i zabrana podučavanja djece predmetu islamske vjeronauke u školskim i predškolskim ustanovama, tako na žalost raste i broj maloljetnika koji čine razna krivična djela • “Nema ništa teže na mizanu (vagi kojom se mjere djela na Sudnjem danu) od lijepe naravi (ahlaka).” (hadis) 
Od vjernika se zahtijeva i traži da se ustegnu od svih vidova zla i negativnosti od kojih je jedna od najopasnijih po pojedinca, porodicu, zajednicu i društvo svakako nemoralnost i kršenje etičkih normi i principa na kojima počiva čovječanstvo. Uzvišeni, dž.š., u Kur’anu veli: “Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.”(En-Nahl, 90.) 
U komentaru ovog ajeta se navodi: ‘Allah naređuje svim ljudima da budu nepristrasni, objektivni i pravedni u svim situacijama i da na učinjeni hajr prema njima na još ljepši način uzvrate, a preko učinjenog zla pređu i oproste i da posvete pažnju rodbini i dobročinstvo im čine. A zabranjuju svaku ružnu riječ ili djelo poput bluda, ogovaranja, prenošenja tuđih riječi s ciljem zavađanja ljudi, kao i svaki postupak koji je Šerijat pokudio, a i zdrav razum ga odbacuje, u što spadaju svi grijesi. U pomenutom ajetu se, također, zabranjuje nasilje i nepravda. Uzvišeni nas podsjeća i upozorava na Svoje propise kako bi ih prihvatili kao savjet i radili u skladu sa njima, a uzdržali se od zabranjenog. Ovo je najsveobuhvatniji ajet po pitanju dobra i zla u Allahovoj Knjizi.’ (Et-Tefsirul-Vedžiz)


Kuda idu naša djeca?


Mnogo je pojava koje uveliko doprinose razaranju morala kod muslimanske populacije i udaljavaju ih od islama i njegovih vječnih i univerzalnih vrijednosti koje su uvijek u interesu i u korist svakog čovjeka koji sebi želi dobro ovog i budućeg svijeta. Jedna od ljepota islama je u tome što Allah, dž.š., ljudima nije ništa zabranio a da im nije u zamjenu dao nešto bolje. Zabranio je sva opojna pića i droge, ali im je dao da uživaju u lijepim napicima koji su korisni za tijelo i um. 
Naša djeca su neprocjenljivo blago, ali i naš ispit i iskušenje i samo od nas zavisi da li ćemo biti na visini zadatka i odgovornosti. Ako smo toga potpuno svjesni, a nažalost većina muslimana nije(!), moramo više pažnje posvetiti odgoju i moralu naše djece koja su, danas, na svakom koraku izložena raznim iskušenjima. Uzvišeni u Kur’anu veli: “O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.” (Et-Tahrim, 6.)
Na nama je velika odgovornost pred Allahom, dž.š., za ponašanje i postupke naše djece i ona su naš ispit da li smo ih islamski odgojili i ukazali im na opasnosti poroka i zla. Muhammed, a.s., u hadisu veli: “Nema ništa teže na mizanu (vagi kojom se mjere djela na Sudnjem danu) od lijepe naravi (ahlaka).” (Ahmed ibn Hanbel u “Musnedu”)
Moramo biti svjesni da se danas, čini mi se više i jače nego ikad, vrši atak na našu vjeru, moralnost i etičke principe koje karakterišu vjernike. Na koji način se oduprijeti tome, pitanje je koje sebi mora postaviti svaki vjernik da bi zaštitio sebe i svoju porodicu. Svakako da neka ograničenja i zabrane moraju biti nametnute od strane samih roditelja koji su prije svih prozvani da nešto učine radi očuvanja i zaštite njihove djece. Ako dozvolimo da naša djeca dolaze kasno kući, a nas ne interesuje gdje su i sa kim bili – onda je to alarmantno i zastrašujuće. Ako želimo dobro sebi i svojoj djeci, moramo posvetiti više pažnje njihovim problemima i usmjeravati ih ka onome što će im koristiti u životu skrećući im pažnju na sve negativnosti neislamskih ideja i ponašanja. Sigurno da roditelj mora svom djetetu ponuditi alternativu koja u sebi ne sadrži elemente harama u čemu je perspektiva i uspjeh na oba svijeta. Neka od tih rješenja jesu davanje zadataka i zaduženja koja će biti primamljiva i privlačna za njih i odgovarati njihovim željama i dobu poput: korisnih saznanja o vjeri gdje će naći odgovore na mnoga pitanja koja ih u tom dobu interesiraju, učenja stranih jezika, kursevi informatike, redovno bavljenje raznim sportovima, čitanje preporučenih knjiga i časopisa, prisustvovanje predavanjima na kojima će upoznati svoju vjeru i steći nova saznanja i poznanstva, jačanje sklonosti, sposobnosti i talenta djeteta prema određenim zanimanjima.. itd. Najbolji primjer brižnog roditelja je mudri Lukman koji savjetuje svoga sina: “O sine, pomozi se halal zaradom, jer kod koga to bude nedostajalo, imat će kod sebe tri osobine: njegova vjera će se istanjiti (bit će plitka), oslabit će mu razum i napustit će ga darežljivost i čestitost. A najgore od ovih osobina je to što će ga ljudi početi potcjenjivati, omalovažavati i prezirati.”




Maloljetnička delikvencija


Maloljetnička delikvencija obuhvata sve devijacije u ponašanju mladih, od onih koji krše određena pravila (npr. neposlušnost, bježanje od kuće, izostajanje sa nastave, skitnja, pušenje itd.) do onih koja su kažnjiva po krivičnom zakonu. Takvo određenje, zbog svoje širine onemogućuje razlikovanje onoga što je delikt od onoga što nije. Uže značenje pojma obuhvata ‘’sve aktivnosti maloljetnih osoba koje su kažnjive po pozitivnim zakonima jedne zemlje’’. I tako dok se u posljednje vrijeme bezobrazno zagovara ukidanje i zabrana podučavanja djece predmetu islamske vjeronauke u školskim i predškolskim ustanovama, tako na žalost raste i broj maloljetnika koji čine razna krivična djela. Prema podacima MUP- a KS, u 2007. godini na području Kantona Sarajevo maloljetnici su počinili ukupno 694 krivična djela. U tim krivičnim djelima učestvovalo je ukupno 303 maloljetnih lica od kojih je uhapšeno njih 155. Počinitelji koji nisu stariji od 14 godina tretiraju se kao krivično neodgovorna djeca. Takvih prijestupnika ima 63. Maloljetnih prijestupnika od 15 do 16 godina ima 133, a od 16 do 18 godina 107.
Također, i na području Livanjskog kantona maloljetnička delikvencija je u porastu, te je u prošloj godini bila za 60 posto veća nego 2006. godine, navodi se u izvještaju MUP-a o stanju kriminaliteta na području ovog kantona.




Gazalijin program odgoja


Imami Gazalija je iznio program odgoja djeteta koji je je osmišljen u vidu slijedećih obaveza roditelja prema djetetu:
• Da ga odgaja i preodgaja, te podučava lijepim i pozitivnim osobinama, a također i čuva od lošeg društva.
• Ne treba mu omiliti ukrase i lagodnosti kako se ne bi navikao na uživanja što bi mu kasnije otežalo popravak.
• Treba ga naviknuti na skromnu i pristojnu odjeću.
• Da u odgoju koristi metodu nagrade i kazne, i pohvale pred ljudima. Kazna ne treba biti za svaku grešku, nego je bolje preći preko nekih pogrešaka i zanemariti ih, pogotovo kada dijete zbog toga pokazuje znakove stida i to nastoji sakriti. Kažnjavanje ne treba biti javno kako to ne bi kod djeteta izazvalo drskost i odvažnost. Neka kažnjavanje bude blago, ali srazmjerno, kako dijete ne bi bilo ravnodušno kada mu se uputi kritika i kada čuje ukor.
• Da mu zabrani hvalisanje među svojim prijateljima sa onim što on ili njegov roditelj ima, nego ga treba naviknuti na skromnost i lijep način govora.
• Da ga navikne na dijeljenje, a ne na uzimanje, makar bio i siromah.
• Da mu ne dozvoljava ono što ne spada u bonton i lijepo ponašanje, kao pljuvanje i zijevanje.
• Da mu ne dozvoli da se zaklinje, govorio on istinu, ili neistinu.
• Da ga navikava na umjerenost u govoru i da govori kada postoji potreba za govorom.
• Da ga navikava na strpljenje.
• Da mu dozvoli igru nakon učenja kako bi se relaksirao i odmorio, povratio umnu snagu i koncentraciju i kako mu učenje ne bi dosadilo i kako ga ne bi opteretilo.
• Da mu zaprijeti da ne smije krasti, konzumirati haram i sve ono što se ubraja u zla djela.
• Kada se približi godinama punoljetstva, ne smije biti popustljiv kada se radi o šerijatskim propisima.
“Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju.” (El-Furkan, 74.)